Više od 900 prijava, 45 odabranika iz 32 zemlje produkcije, 10 svjetskih i 2 međunarodne premijere – bilanca je to Velikog natjecanja kratkometražnog filma Animafesta 2025 u kojem se predstavlja manje od 5 % zaprimljenih kandidata. Brojevi, međutim, malo govore o pripovjednoj i estetskoj raznolikosti najprestižnije festivalske konkurencije čiji slavodobitnici ulaze u anale globalne animacijske povijesti. Hoće li to biti autori iz tradicionalno snažnih kinematografija Francuske, Njemačke, Kanade, Južne Koreje ili Češke, ili pak stvaraoci iz manje poznatih animiranofilmskih sredina poput Jordana, Crne Gore ili Litve, saznat ćemo 7. lipnja. Do tada želimo zaboraviti na natjecateljsku prirodu programa i jednostavno uživati u bogatstvu tema, motiva i stilova najbolje nove produkcije najljepšeg filmskog roda.

Premijerne boje

Korejski autor s kalifornijskom adresom Erick Oh, dobro poznat zagrebačkoj publici (za Oscara nominirana Opera; Simfonija), donosi nam svjetsku premijeru filma Večera – za njega karakteristično nadrealističkog prikaza kozmičkog, vjerojatno demijurškog cikličnog objeda koji moguće sadrži kritiku klasne privilegiranosti, ali svakako oduševljava sitnim detaljima koji se primjećuju tek ponovljenim gledanjem, čovječuljcima koji su postali Ohovim zaštitnim znakom i otvorenim simboličkim potencijalom. Argentinska animirana novela Ne gledaj me (r. Sergio Falleti, Marcelo Iglesias), adaptacija istoimene pripovijetke, odvija se, pak, „četiri kata ispod sadašnjosti“ društvenih promjena, u arhivi neimenovane korporacije gdje junak pronalazi posao i s nekolicinom kolega pod egidom neupadljivosti trati vrijeme na površne razgovore. Gusto pripovjedno tkanje superponiranih motiva, u crtežu danih transparentno, raznobojno i skicozno te popraćenih glasom glumca F. Iglesiasa, na trenutke priziva senzibilitet hispanoameričkog booma. Usamljeni pas Marte Reis Andrade iz Zagrebu omiljenog portugalskog studija BAP u nijansama sepije i primarnih boja te u okrilju obiteljske seoske arkadije, u kojoj se šivaći i pseći motivi prelijevaju jedni u druge, iznosi djevojačka sjećanja na djeda. Reis Andrade do sada je u svojstvu animatorice s uspjehom participirala u jedinstvenom kolektivnom stvaralaštvu BAP-a pa željno očekujemo i njezin autorski debi. 

Putovanje kući povod je i širih, dijelom figuralnih, a dijelom geometrično-apstraktnih promišljanja prostornosti, „susjednosti“, klaustrofobije i ugrožene privatnosti suvremenog življenja u Granicama Seun Yee, korejske animatorice i slikarice s praškom diplomom i naklonošću prema tradicionalnim tehnikama. Kolažna i cel animacija omogućuju joj likovno i konceptualno razigran pristup ovim temama, u jednom od pojavno inovativnijih naslova ovogodišnjeg natjecanja. Povratak kući, ali u Meksiko, tema je i francuskog filma Kao da ih je zemlja progutala Natalije León u kojem je sadašnjost crno-bijela, dok su sjećanja obojena živim bojama. Reminiscencije na djetinjstvo potaknute detaljima poput korneta ili leptir-mašne stoga potiču „bojanja grada“ kao oblik dovitljivog montažnog prijelaza. Gubitak boje tiče se, međutim, spoznaje mračne istine o visokoj stopi femicida u Meksiku i mnogim ženama koje su se „rastjelovile“ u puku statistiku. Film Natalije León „tek“ je, doduše, hrvatska premijera, ali s pedigreom nagrade kritike na Sundanceu.

Svjetsku premijeru imat će zato Uroš Mate Uljarevića, izdanak crnogorske kinematografije nastao u tehnici ugljena pokrenutog stop-animacijom. Rad je posvećen nadrealnim fragmentima iz života slikara Uroša Toškovića koji se u filmu prisjeća ratnog djetinjstva i pariške mladosti te se suočava sa smrtnošću. Metamorfozama koje mu izbor tehnike omogućuje, Uljarević se kreće između citata Toškovićeve estetike i vlastitog razumijevanja univerzalne umjetničke potrage za vječnošću. Iranski film također jedinstvene crno-bijele estetike Kao prijatelj, kao jelen pričom o prijateljstvu prekinutom izvanrednim okolnostima afirmira temu položaja tamošnjih ekoloških aktivista na meti režima koji ih osuđuje na višegodišnje zatvorske kazne. Sjenoviti prizori u kojima titraju likovi i škrti krajolik majstorski su raskadrirani u službi priče, ali istovremeno ostavljaju i dojam bezbojnih impresionističkih ulja na platnu. Uvijek u pokretu kanadsko-kineske animatorice Rui Ting Ji još je jedno tenzično putovanje – majke i kćeri kroz metaforičku oluju emocija, planova i zamjeranja. S velikom pažnjom posvećenom detaljima, vještim vladanjem provodnim motivima i psihologijom te naročito impresivnom vizualizacijom vožnje u kišnim uvjetima, Uvijek u pokretu događaj rastave promatra kroz očište kompleksnog ženskog odnosa na cesti neizvjesne budućnosti. VSEMIR – Granica na Mirenskom groblju Lee Vučko i Damira Grbanovića donosi povijesnu priču o posljednjem počivalištu presječenom 1947. novim razgraničenjem između Italije i Jugoslavije, ali prije svega o ljudima koji su sve do 1974. tražili način da zaobiđu neprirodnu podjelu. Ugljena crno-bijela slika presječena je crvenim linijama i graničarima, dok poetično-filozofski glas komentira kozmičku simboliku ove lokalne priče.

Uz Sloveniju je vezan još jedan film povijesnog nadahnuća. Pobjednik Natjecanja hrvatskog filma i dobitnik Nagrade OktavijanVuk Jevremovićpredstavlja novi rad Moralna potpora nadahnut Laibachom, istoimenom pjesmom i rudarskim komunističkim štrajkom u Trbovlju 1920-ih. Kako smo i navikli od Jevremovića, riječ je o likovno flamboajantnom djelu različitih tehnika u kojemu kadar nikad ne miruje, apstraktno u trenu prelazi u figurativno, a monokromno u polikromno. Prepoznatljivo mračan glas Milana Frasa k tome priliježe uz pojavnost filma obilježenog i vrhunskom animiranom montažom te referencama na rusku avangardu. Tri hrvatska filma u velikom natjecanju Animafesta 2025 pred oči svjetske publike izlaze, pak, prvi put. Afirmirana montažerka, Koprivničanka Maida Srabović po prvi se put javlja kao autorica umjetničke animacije filmom Fačuk inspiriranim djelima naivnog slikara Mije Kovačića, nastalim u vlastitoj produkciji Tetrabot te pod umjetničkim vodstvom Stipana Tadića. Kovačićevi motivi (među kojima je najupečatljivija antologijska Jama, ali su tu i Sodoma i Gomora, Opći potop, Ples mrtvacov i drugi radovi iz ovog, tzv. crnog ciklusa hrvatske naive) tek su, međutim, jedan od segmenata upečatljive pojavnosti računalnog cut-outa koji se pripovjedno kreće između fantazmagorije, horora i alegorije, ostvarujući upečatljivi prikaz surovosti seoskog života i svjetonazora. Fačuk će nakon Animafesta biti prikazan i u programu Perspektive festivala u Annecyju. 

Novi film animatora, slikara i glazbenika Marka Meštrovića Kako crtana je, crno-bijela, nadrealističko-egzistencijalistička poema o konačnosti i beskonačnosti, uzvišenim i prizemnim aspektima života, obilježena ponajprije motivom čovjekove želje za letom koji dovodi do meditativnog prizora zračne plovidbe iznad pustinjskog, planinskog, morskog i šumskog krajolika u prvome licu. Zvuci tradicijskih žičanih instrumenata (George Howlett), Mozartova Rekvijema i izvanprizornog naratora pratioci su ovog putovanja kroz vrijeme i prostor. Naposljetku, crno-bijelim crtežom Sjene Petra Balekić putuje ženskim tijelom i psihom, istražujući dinamiku samoprihvaćanja (grubosti i nježnosti u odnosu prema sebi) i redefinirajući animirani akt na pojavnom presjecištu Martine Scarpelli, Marte Pajek, Yoriko Mizushiri i Yumi Joung.

Kada je, pak, o međunarodnim premijerama riječ, u filmu Kanađanke Rachel Samson zajedno sa Sladoledom pod užeglim se suncem rastapa i jedno djevojačko prijateljstvo, dok junak humorno-sjetnog filma Johna Kellyja glasom glumca Domhnalla Gleesona sastavlja svoj Mirovinski plan, sanjajući o nadoknađivanju svega što je propustio.

Festivalski vijenci

S festivala u Cannesu stižu nježni i melankolični Lijepi ožiljci Raphaëla Jouzeaua, kreativna vizualizacija razgovora o prekidu i reminiscencija nekadašnjeg odnosa tihog, napetog, senzibilnog i još uvijek zaljubljenog Gasparda i prizemljene, pomirene, ali ne manje povrijeđene i sjetne Leïle. Junake filma brojni detalji nose u sjećanja i oživotvorenje sentimentalnih osjećaja koje još uvijek gaje i koji bešavno ulaze u prostor kafića pred oči slučajnih posjetitelja. Crtež, 2D i dokumentarne snimke podupiru ovu dirljivu i promišljenu studiju „unutarnjih plaža“ te emocionalnih inhibiranosti i nepodudarnosti.

Afirmirana poljska animatorica Izabela Plucińska vraća se svojim komediografskim korijenima u visoko produciranom glinamacijskom filmu Joko, adaptaciji djela francuskog nadrealista Rolanda Topora koja je, međutim, također i višeslojna parabola o prihvaćanju podložnosti, opresiji te fizičkoj (uklj. seksualnoj) i psihičkoj eksploataciji od strane obitelji, poslodavca i više klase (dekadentnih gostiju hotela). Na taj način i Joko priliježe uz Izabeline recentnije radove o temama obiteljskog nasilja, partnerskih odnosa i žudnje. Nestandardni kutovi kamere, zagasite boje, promišljeno osvjetljenje i apsurdistička premisa istovremeno doprinose atmosferi grotesknog psihološkog horora i distopijske satire (s naročito istaknutim motivom nasilne požude), pri čemu Joku polazi za rukom u siže uključiti i metafilmski osvrt na vlastitu tehniku.

Iz malo poznate jordanske kinematografije (uz francusku produkcijsku podršku i glavnu animatoricu Martu Magnusku) stižu nam Sjene Rand Beiruty, potresno-empatičan angažiran rad o 14-godišnjoj djevojci, majci i supruzi, žrtvi zlostavljanja koja iz Bagdada odlazi u svijet. Kroz razgovore s redateljicom ona uz pomoć animacijske čarolije oživotvoruje svoju dijelom nadrealnu priču o bijegu iz životne situacije koja je, nažalost, utemeljena na stvarnim događajima. Film je prikazan na festivalu u Veneciji, baš kao i Lutak i kit Animafestova veterana Roberta Catanija, jednog od najvećih poštovatelja talijanske likovne, naročito avangardne tradicije u suvremenoj animaciji. Klasičnom tehnikom crteža on pinokijevski motiv umjetnog čovjeka tretira s obzirom na teme stvaranja, radosti fizičke egzistencije, konformizma i dehumanizacije. I promišljenom „drvenom“ zvučnom slikom Lutak i kit daje prilog nasljeđu slavne bajke, i same istesane na mitološkoj, narodnoj i kazališnoj tradiciji Apenina.

Snimljen na sjeveru Estonije i Norveške, baltički time-lapse lutkafilm Ptice su nestale Anu-Laure Tuttelberganimirano-eksperimentalna je poema o dolasku zime i umiranju prirode, jedinstvene atmosfere i dizajna likova. Film je svjetsku premijeru imao na festivalu u Locarnu, gdje se vidjeti mogao i Bez glasa Samuela Pattheyja, autobiografski nadahnut prikaz svijesti techno partijanera čija isprazna svakodnevica protječe u iščekivanju noćnog clubbinga prije negoli je pomuti tjeskoba (ili iščekivanje?) očinstva. Film je to energične multiperspektivnosti i likovne virtuoznosti u službi animiranog posredovanja tripa kakav nismo vidjeli još od modernog klasika Kisela kiša. Bez glasa je, međutim, i film o sazrijevanju, odnosno ličnosti podvojenoj između mladenačkih intenzivnih iskustava i preuzimanja odgovornosti za novi život. Još jedan stari znanac Animafestove publike Saša Svirski u eklektično-eksperimentalnim, esejističko-filozofskim i zvučno agresivnim Zagasitim mrljama zelenkastih boja (također prikazanima u Locarnu) ponovno udara na „divna prošla vremena“ (kao i u prošlom filmu Gospodar močvara), ali ovoga puta i na ekrane pametnih telefona, newsfeedove i rat.

Filmom Hurikán, crno-bijelom akcijskom komedijom o nespretnom debeljku u romantičnoj praškoj noćnoj potjeri za bačvom piva koja je posebno oduševila publiku Annecyja, na Animafest se vraća i češki autor Jan Saska, poznato po diplomskoj crnoj komediji Happy End. Više od desetljeća nakon animafestovskog debija u studentskoj konkurenciji, Japanka Saki Muramoto debitira i u velikom natjecanju radom Noć na odmorištu. Film nagrađivan na festivalima u Varni, Parizu i Los Angelesu nokturalno-meditativna je, rijetko tiha pripovijest o liminalnom prostoru cestovnog odmorišta koje je istovremeno otuđujuće i humano. Glavnom nagradom briselske Anime ovjenčani Kej Sisowath (r. Stéphanie Lansaque, François Leroy) romantični je horor ambijentiran u glavni grad Kambodže s referencama na povijest žanra i lokalnu demonologiju, ali otvoren i alegorijskim čitanjima (zaraza, nečistoća, siromaštvo). Uz upečatljivo osvjetljenje i atmosferičnu glazbu, zanimljivi su i postupci umetanja računalne 2D animacije u zamućene, snažno filtrirane dokumentarne snimke čiji tretman pomalo podsjeća na rotoskopiju te inkorporacija kmerskog lutkarskog kazališta sjena. Blago stravična je i meksička 3D i stop-animiranaDolores Cecilije Andalón Delgadillo, svojevrsna parafraza Alice u Zemlji čudesa u kojoj se naslovna junakinja pretvara u pasanca nakon čajanke s mrtvacima.

Aktivizam i humor

Na tematski program Animafesta 2025 naslonilo se u velikom natjecanju nekoliko radova izraženog društvenokritičkog pedigrea. Iza prividno naivne, ikonične pripovijesti o rodama koje nose djecu brazilski duo Yuca (Daniella Schuarts i Leonardo Salomão) u Nemogućem putovanju sakrio je alegoriju o rasnoj nejednakosti u području porodništva – film je, naime, posvećen Portorikanki Amber Rose Isaac koju je tijekom pandemije u New Yorku ubio nestručno obavljen carski rez. Tegobno i okrutno putovanje rode kroz vatru i vodu, šume i planine (metafore trudničkih komplikacija) ostvareno akrilnim bojama i crtežima tako ne završava sa slatkom bebom, već s pridodanim dokumentarnim prizorom čitanja pjesme o Amber. U kozmički vrt i veselu escherovsko-moebiusovsku zabavu poremećaj donosi seksualni napad koji pokreće potragu za pravdom i oporavkom u vizualno iznimnoj nadrealističkoj alegoriji unutarnjeg života Vrtlarenje Sarah Beeby. U dizajnu likova prizivajući dugometražnu animaciju 1980-ih, Vrtlarenje putem zeleno-žutog disko-Edena, smeđe-crnog suda, bijele pustinje i knjižnice te podjednako utješnih i prijetećih floralnih motiva scenografije vizualno, ali i verbalno jasno artikulira psihološku borbu, miješanje osjećaja i ponovno pronalaženje ljubavi i razumijevanja za sebe i druge.

U autobiografskoj frustraciji životom prometno zagušene ulice Jelena Oroz pronalazi nadahnuće za kreativne i dinamične vizualizacije „sudara“ čovjeka i automobila, služeći se kako svojom prepoznatljivom 2D estetikom, tako i stop-animacijom objekata te „dječjim“ crtežima. Nema mjesta, međutim, ide i dalje od registracije velegradske neugode, prikazujući kako četverokotačna čudovišta koloniziraju naše snove i psihu. Film je ASIFA Hrvatske okarakterizirala kao najbolji domaći profesionalni rad prošle godine. Glavno jelo (r. Zinia Scorier, Marie Royer) film je o friganima, antikonzumerističkoj zajednici koja odbija kupovati hranu, već se hrani bačenim namirnicama i plodovima komunalnog vrta koje ujedno i prodaje. Dokumentarni audiozapisi ilustrirani su i oživljeni dominantno primarnim bojama i bijelom, a prikazan je i aktivistički otpor vlastima koje opetovano ruše vrt. Zanimljiv po animiranoj kameri "iz ruke", odnosno miješanju različitih dokumentarističkih postupaka i novomedijske samodopadnosti s fantastičnim, monstruozno-gigantskim, prštavo referencijalnim pop-kulturnim transformacijama i metaforom proždiranja, Skroll Martena Vissera osvrće se na desenzibilizaciju suvremenog čovjeka za stvarnost slijedom pretjerane konzumacije spektakla.

Dobro poznati animiranofilmski komediografi i redoviti sudionici Animafesta Job, Joris & Marieke s prepoznatljivim su jajolikim 3D likovima ovoga puta ispričali ekološku geg-distopiju Kvota o ugljičnom otisku. Svoj glas u filmu posudila je i nizozemska glumica Carice van Houten, poznata iz Igre prijestolja, Valkire i dr. Raskošna satira s elementima groteske Oslobodite kokoši Matúša Vizára ruglu izvrće aktivizam za prava životinja i veganstvo, ali zahvaća i šire u uobičajene „sukobe na aktivističkoj ljevici“, hipi pokret, guruizam i sl. Sve to ipak ne znači da film ne postavlja i neka važna, ponajprije etička pitanja – životinje i politika u Vizárovu su postojanom fokusu još od dobro primljenih Pandi (Animafest 2014).

U urnebesnom brazilskom filmu Angela Defantija Ja sam njemački ovčar uznositog i pretencioznog psa čuvara u krizu identiteta baca provokativna ovca koja ga podsjeća na njegovu „vučju prirodu“. U društvu vučice vegetarijanke on nastavlja istraživati svoje mjesto u svijetu. Iako dizajn likova odlikuje privlačan minimalizam, a prizori vučjeg zavijanja i egzistencijalističke krize kreativno su riješeni, najprivlačnija strana ovoga djela svakako su elaborirani, vrhunski odglumljeni dijalozi i monolozi koji filmu o životinjama omogućuju da postane prava komedija karaktera. Kreativan prikaz tijeka i raspada ljubavnog odnosa u središtu je filma Mljac Martinusa Klemeta, djela obilježenog specifičnim estonskim humorom i grotesknom premisom o kušačici pseće hrane čije emocionalno distanciranje od partnera, potaknuto njegovom željom za očinstvom, ima makabrični završetak. Indijska muzička 3D geg-humoreska Kreketavi šou Suresha Eriyata temelji se na ritmičnom tradicijskom i pop-tradicijskom pjevanju iskrivljenom zavijanjem te raskošnoj animaciji životinja, dok duhovita danska minijatura Riblje tlapnje Tobiasa Ruda na ribu projicira nesigurnosti zaljubljenog ribara. Naposljetku, njemačko-hrvatska koprodukcija Bodlja u guzi Elene Walf zimska je životinjska geg-humoreska o nesporazumu psa i ježa, pogonjena dovitljivom plošnom estetikom i „hitovima“ klasične glazbe. Riječ je o epizodi animiranog serijala Lenas Hof uglednog štutgartskog studija Film Bilder, u koprodukciji s hrvatskom kućom Minya - Film & Animation Miljane Dragičević.

Povijest, eksperiment i tradicija

Nagrađivani stop-animirani film Očeva pisma Alekseja Evstignejeva donosi dirljivu istinitu priču o prognanom meteorologu koji je 1930-ih kćeri iz gulaga slao pisma o svojoj „ekspediciji proučavanja biljaka“, štiteći je na taj način od istine o svojoj sudbini. Dojmljivo obojan, perspektivno mahom plošan, ali i blago reljefan film floralnom metaforikom služi se u posredovanju ljudske tragedije, čineći je time razumljivom i mlađim gledateljima. Corrie Francis Parks, poznata po animaciji prirodnih materijala i njihovom spajanju s digitalnom tehnologijom, u filmu SKRFF s Danielom Nuderscherom grebe ispod slojeva boje nanošene na jedan bečki zid od 1982. do danas. Otkvačena premisa i originalno-začudni izgled (stop-animacija, time lapse, računalo) od ovog eksperimentalnog putovanja zidnim „nizinama i dolinama“ čine nezaboravno iskustvo. Gdje plavo susreće crveno mađarski je eksperimentalni rad Tamása Patrovitsa napravljen uz pomoć rizografa, digitalnog printera japanske korporacije Riso Kagaku prepoznatljivog po brzom i uglavnom jednobojnom tisku. Printovi naslovnih boja međutim su snimljeni tradicionalnom metodom sličicu-po-sličicu i montirani na zarazni ritam jazz trube Barabása Lőrinca što stvara privlačnu igru linija i geometrijskih formi

Apstraktni ples užitka i krhkosti, „skijaški“ film Freeride u C-u latvijskog autora Edmundsa Jansonsa,ostvaren u autoru omiljenim plavo-bijelo-crvenim nijansama i posredstvom majstorski žive linije,poklonike ovoga sporta oduševit će animacijom žičara, skijaških mapa i čovječuljaka bliskih sportskim piktogramima. 

U klasičnoj estetici crno-bijelog crteža filma Kako izgledaš večeras Christoph Horch podaruje radikalni fizički oblik netrpeljivosti i odbojnosti prema srkanju, mljackanju i drugim manama partnera te ih odvodi do krajnjih granica. Bijela pozadina stvara, guta i preobražava dominantno floralne i facijalne motive slobodno asocirane s mirisima u pojavno osvježavajuće starinskoj Odi parfemu Maksima Litvinova. Tradicionalnom tehnikom crteža na papiru Meejin Hong u Bujici, zapaženoj i na festivalu u Rotterdamu, prikazuje zasićeni prostor sjećanja u stalnoj mijeni. Isprva apstraktan, filmski prostor sve se više napućuje referencijalnim figurativnim transformacijama u loop-u i bogatim detaljima dok crno nadvladava bijelo i vraća nas u neka prošla vremena medija.