Doajen hrvatskog filma i jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma Vatroslav Mimica preminuo je u subotu u Zagrebu u 97. godini.

Prilikom retrospektivne Mimicinih djela, predstavljenih u sklopu programa Majstori hrvatske animacije na Svjetskom festivalu animiranog filma - Animafestu Zagreb 2016. godine, filmska kritičarka Diana Nenadić o opusu ovog velikana hrvatske kinematografije napisala je sljedeće:

"Hrvatski animator Joško Marušić svojedobno je nazvao starijega kolegu Vatroslava Mimicu „Janusom hrvatskoga filma“, no njegovo utjecanje figuri rimskoga boga s dva lica nije ciljalo na dvoličnost i nestalnost koju često simbolizira mitološko biće. Ono je naprotiv jasno aludiralo na jedinstvenu Mimicinu poziciju dvostrukog hrvatskog filmskog klasika, s jednim (mladenačkijim) licem okrenutim animiranom filmu, a drugim (zrelijim) – igranom, naglašavajući njegovu podjednaku umjetničku posebnost u objema branšama hrvatske kinematografije. Štoviše, obje autorske staze hrvatskoga modernista bile su popločane izraženim istraživačkim porivima, avangardističkom smjelošću i sklonošću egzistencijalističkim temama. A ona usmjerena animaciji rezultirala je prepoznatljivim estetskim kodom ostvarenja obuhvaćena ranim inovativnim fundusom zagrebačke škole crtanoga filma.

Za razliku od većine pionira škole, Mimica nikad nije bio ni crtač ni animator. Pa ipak, njegove turobne scenarističke i režijske vizije suvremenog svijeta, kojim dominiraju sumoran ili tragikomičan lik osamljena pojedinca u sukobu s okolinom, metafizički i nadrealistički pejsaži, nemogućnost komunikacije a počesto i apsurd, provocirale su onaj prekretnički zagrebački otklon od klasične narativne strukture, anegdote i gega, euklidovske koncepcije prostora i diznijevske pune animacije već u ranim scenarističkim (Na livadi i Premijera, režija Nikole Kostelca, 1957) i režijskim pokušajima.

U filozofičnim refleksijama o čovjeku u suvremenom svijetu Mimicu su kreativno pratili njegovi najčešći suradnici – koscenarist Vladimir Tadej, animator Branko Karabajić a potom Vladimir Jutriša te osobito važan likovnjački dvojac – glavni crtač Aleksandar Marks i scenograf Zlatko Bourek, izrazom naslonjen na modernu grafiku i slikarstvo i velikim dijelom zaslužan za poetsko i vizualno jedinstvo većeg dijela njegova opusa nastala poslije debitantske režije u Strašilu (1957).

Od Samca iz 1958, koji je domaće cenzore uzbunio (tada neprihvatljivom) pesimističnom vizijom svijeta, a svjetske uzbudio upravo njome i animacijskim inovacijama, filmovi Mimice, ali i cjelokupne zagrebačke škole, počinju se prepoznavati po plošnim, uglatim ljudskim figurama, reduciranih i zakočeno-mehaničkih kretnji po dvodimenzionalnim, često kolažno strukturiranim pozadinama, odnosno scenografijama. Ti vizualni i kinetički elementi postaju korelati unutarnjem stanju njegovih likova i svijeta, koji se u Happy Endu (1958), realiziranom u jednom kadru, narativno-izvedbenim postupkom izbavljao čak i od globalne fizičke apokalipse. Ona intimna i duhovna kataklizma pojedinca u središtu Mimicina univerzuma, sublimno nastavlja živjeti u svakom sljedećem animacijskom djelu, od antologijskih filmova Inspektor se vratio kući, Kod fotografa iz 1959. i Mala kronika (1963), do oproštajnih Tifusara (1963), koji nagovještaju redateljevo okretanje i nekim drugim temama u igranofilmskom nastavku karijere. No njegov refleksivni registar provlačit će se tijekom 1960-ih scenarijima za filmove drugih autora zagrebačke škole, poput Dragićeva Krotitelja divljih konja ili pak Muhe (1966) Jutriše i Marksa, sutvoraca njegova antologijskog režijskog opusa, jednakovrijedna djelu nekolicine prvaka zagrebačke škole."