Posljednjih petnaest godina u Europi pratimo nezaustavljiv trend rasta produkcije dugometražnih animiranih filmova. U Francuskoj postoji termin „efekt Kirikou“, kojim se označava uspjeh prvog dugometražnog filma redatelja Michela Ocelota, Kirikou i strašna vještica (1998), nastalog u suradnji s producentom Didierom Brunnerom. Film je u kinima vidjelo više od dva milijuna Europljana, a prodan je i televizijama cijeloga svijeta. Na temelju toga uspjeha, Francuska je izbila na vrh koprodukcijske scene i svake godine producira sve više animiranih cjelovečernjih filmova za djecu i odrasle. Zbog porasta televizijske potražnje za animacijom i posebno zbog financijskih mogućnosti koje pruža program Europske unije Cartoon Movie, izgrađena je europska industrija dugometražnog animiranog filma. O tom trendu govori i rekordnih 65 prijavljenih filmova ovogodišnjeg Animafesta, od kojih je čak 38 (ko)produciranih u Europi. Postavlja se međutim pitanje znači li porast kvantitete nužno i održavanje kvalitete.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se Disney kupnjom Pixara zadržao u utrci za dominaciju nad tržištem 3D-animacije, na kojem je sve moćniji Spielbergov DreamWorks, postoji i potpuno druga, usporedna realnost. U SAD-u nezavisni su autori i autorice nezavisni u punom značenju riječi. Ako su se u prošlosti i mogli osloniti na podršku javnih servisa poput PBS-a (Public Broadcasting Service) ili privatnih fondacija (Guggenheim, Rockefeller), danas filmove rade u klasičnim tehnikama po deset i više godina, u podrumima svojih kuća i uz podršku rodbine i prijatelja. U posljednje vrijeme sve se više oslanjaju i na prikupljanje sredstava putem Interneta – crowdfunding. Ralph Bakshi, Paul i Sandra Fierlinger, Bill Plympton, Nina Paley, Signe Baumane, Don Hertzfeldt i Christopher Sullivan imena su koja zaslužuju mjesto u povijesti medija i od kojih bi mladi europski autori mogli tražiti inspiraciju. 

Hertzfeldt i Sullivan, koji su 2012. godine debitirali dugometražnim filmovima Kakav divan dan i Duhovi prošlosti, imaju puno toga zajedničkog, iako su potpuno originalni u autorskim izričajima. Zajednički im je izbor tradicionalne tehnike stop-motion, snimanje crtanih i kolažiranih likova s 35- odnosno 16-milimetarskom filmskom kamerom te minimalistička, ali istovremeno vrhunska animacija kojom oživljavaju likove i njihove najdublje osjećaje. Za razliku od Sullivana, koji je čak 15 godina završavao svoje remek-djelo (kruh svagdašnji zaslužuje kao profesor filma), Hertzfeldt je spojio tri svoja kratka filma u dugometražnu formu, jer zaradom svakog filma financira novu produkciju. Duhovi prošlosti – Sullivanova apologija nezavisnog filma, na koju je snažno utjecao opus američkog nezavisnog redatelja Johna Cassavetesa, ali i film Titicut Follies (1967) doajena američkog dokumentarnog filma Fredericka Wisemana – radikalnija je u radnji i trajanju. Sullivan u svojoj epskoj priči u stilu američke gotike razotkriva ružnu pozadinu ruralne Amerike. Njegov organski pristup filmu i čarobni pripovjedački ritam plijene pažnju gledatelja od početka do kraja filma. Grub i neizbrušen stil animacije povezuje za Sullivana karakteristični niz vizualnih tehnika. 

Hertzfeldtova metoda veličanstvenih izjava o životu, formuliranih sredstvima toliko skromnima da se čini kako su prikupljana nemarno, učinila je njegov filmski opus jednim od najfascinantnijih i najzabavnijih među suvremenim američkim redateljima. Sofisticirana dramatična naracija u kojoj se lik susreće s bolešću i smrtnošću, začinjena tipičnim hertzfeldtovskim humorom, približava ga filmskim filozofskim istraživanjima Terrencea Malicka. Hertzfeldtova zrela likovna estetika spoj je njegova oskudnog pristupa grafici te iskorištavanja mogućnosti filmskog i animacijskog jezika kroz zaigranu uporabu kadra, optičkih efekata i elemenata igranog filma.

Igor Prassel