Malo se redatelja animiranih filmova može pohvaliti s čak pet dugometražnih projekata na svome „kontu“, a kada netko više puta svlada višegodišnje procese pribavljanja financija i razvoja filma, onda je itekako kvalificiran da se uhvati u koštac i s pravim „prokletstvom“. Enzo d’Alò svojim je Pinocchijem naime ublažio jednu sudbinsku kletvu talijanske animacije kada je uspješno snimio film koji su u crno-bijeloj tehnici još 1936. pokušali napraviti redatelji Raoul Verdini i Umberto Spano te crtač Mario Pompei. Taj Pinocchio trebao je biti prvi talijanski dugometražni animirani film, ali je ostao nedovršen, a naposljetku i izgubljen. Usprkos tome, ono malo što se o njemu zna trajno je obilježilo tamošnju kinematografiju. U crtežu, glazbi, priči i ukupnom nasljeđu nad kojim nastaje, Pinocchio Enza d’Ala međutim, kao pravo remek-djelo za novo doba, nadoknađuje taj gubitak.  

Proslavljeni autor stripa Lorenzo Mattotti, koji je za Pinocchija kreirao pozadine i likove, nadahnuo se brdima Toskane i njihovom zavodljivom geometričnošću. Toskanske lokacije, na koje Collodi smješta svoju pripovijest i na kojima je 1947. snimljena njena igrana verzija, ekipa filma detaljno je proučila i fotografirala tijekom priprema. Na predivne Mattottijeve boje nije međutim utjecala samo priroda, već i stari talijanski majstori, od Fra Angelica i Giotta, pa sve do futurista poput De Chirica. Iako povezan s korijenima, Mattotti tvrdi da se nije želio previše udaljiti od suvremenosti, odražavajući time eklekticizam koji karakterizira i njegove stripove. Likove poput Mačka i Lisice izradio je Mattotti po vlastitom predlošku, budući da je i ranije ilustrirao poznatu bajku za vrlo uspjelu slikovnicu, ali je od temelja stvorio divovsku kreaturu Zelenog Ribara, na koju je posebno ponosan. Uzevši Mattottijev ugled i pažnju posvećenu pripremi filma u obzir, ne čudi da je Pinocchio pravi praznik za oči – brojni totali krajolika i iznenadne pojave Plave Vile svakog će poklonika animacije nesumnjivo ostaviti bez daha.   Enzo d’Alò Mattottijev je spoj klasičnog i modernog dodatno naglasio izborom glazbe još jednog velikana – Lucija Dalle. Danas već pokojni Dalla, veteran San Rema i autor neprolaznog hita Caruso, oduševljavao se pred kraj života Gioachinom Rossinijem, pa je glazbu za Pinocchija započeo skladati s operom Pepeljuga kao ishodišnom muzičkom točkom. Potom je inspiraciju nadogradio šarolikim izborom čarlstona, R&B-ja, scata i zvukom svoga klarineta. Dalla je sam otpjevao i neke songove te posudio glas Zelenom Ribaru.  

Nove-stare pustolovine drvenog lutka čiji nos neumoljivo raste pri svakoj laži u D’Alovoj su viziji sada više obilježene odnosom oca i sina jer je autor Geppetta osmislio s mišlju na preminulog oca, imajući u vidu sva ona očekivanja, razočaranja i oduševljenja koja potomci i preci mogu prirediti jedni drugima. Brži ritam zbivanja još je jedna autorska odstupnica od poznatog predloška, no u ostalom novi je Pinocchio mnogo sličniji Collodijevu izvorniku s kraja 19. stoljeća nego Disneyjevu animiranom filmu iz 1940. godine. Tako primjerice Pinocchijev interes za Plavu Vilu nije više samo platonski, već se on u nju i bezglavo zaljubljuje. Kao veliki prijatelji djece koji surađuju s UNICEF-om i nizom drugih organizacija posvećenih najmlađima, D’Alò i Mattotti ipak su posebno vodili računa da svoju verziju Pinocchija održe privlačnom i onima čiji se ukus tek izgrađuje. Priča poznata diljem svijeta, kojoj su se divili i veliki umovi poput Benedetta Crocea, funkcionira, uostalom, po D’Alovu mišljenju jednakom snagom danas kao i dalekih 1880-ih. A kako do nje drži više nego do tehnike, D’Alò s ponosom ističe da su suradnici filma, njih gotovo tri stotine u Italiji, Francuskoj, Belgiji i Luksemburgu, prilikom rada na filmu koristili i popularni softver Toon Boon Harmony, a vrlo često i - Photoshop.