Povratak
Animafest će predstaviti retrospektivu vaših filmova, uključujući i dva dugometražna filma na kojima ste bili animator, Žuta podmornica i Tiki-Tiki. Kako ste se počeli baviti animacijom i kakva su vaša sjećanja na rad na tim dugometražnim filmovima?
Jedan mali studio u Amsterdamu tražio je animatora 1964. godine. Prijavio sam se i primili su me jer im se svidio moj stripovski stil crtanja. Taj je studio često surađivao s londonskim studijom TV Cartoons. Njegov direktor, George Dunning, u jednom mi je trenutku rekao da dođem raditi s njim kad god se osjetim spremnim. Tako sam se 1976. godine preselio u London, upravo u trenutku kada su u TV Cartoonsu počinjali raditi na filmu Žuta podmornica. Bio sam jedan od otprilike 20 mladih animatora koji su se sjatili oko tog projekta. Bila je era Beatlesa i bilo je to sjajno vrijeme za biti u Londonu. Produkcija tog filma bila je veoma teška i rekao bih neobična, ali mi animatori nismo se previše zamarali pritiscima, bilo nam je zabavno. Kasnije me George Dunning, porijeklom Kanađanin i učenik Normana McLarena koji je radio za kanadski Nacionalni odbor za film, uputio na taj odbor. Odlučio sam probati i otišao u Kanadu. Čuo sam da se u Monteralu radi dugometražni animirani film Tiki-Tiki i dobio posao na njemu. Dok sam radio na filmu, često sam posjećivao Odbor da bi im prezentirao svoje ideje, kratke animirane filmove i knjige snimanja. Naposljetku su nešto prihvatili i od tog trenutka otprilike pola filmova koje sam napravio nastali su u produkciji kanadskog Nacionalnog odbora za film, a druga polovica u produkciji nezavisnih producenata u Nizozemskoj.
Živite na relaciji Nizozemska-Kanada. Kako uspijevate voditi život na dva kontinenta?
U Kanadu sam se preselio 1970, kada sam napravio svoj prvi film za Nacionalni odbor za film. Onda sam se 1976. odlučio vratiti u Nizozemsku na godinu dana kako bih napravio film David, za koji sam dobio nizozemsku subvenciju. Kada sam završio rad na Davidu opet sam se preselio u Kanadu, gdje sam počeo animirati svoj novi kanadski projekt. Nakon toga sam odlučio svoje vrijeme podijeliti tako da jednu godinu živim u Kanadi, a slijedeću u Nizozemskoj. S time da se uvijek prije nego što krenem na put pobrinem da me čeka neki projekt na kojem ću raditi. Budući da se moji filmovi često prikazuju na festivalima, festivalski producenti plaćaju moj put s jednog kontinenta na drugi. Postao sam prilično dobar u planiranju svog života u skladu s mojim filmovima.
Možete li izdvojiti neke od svojih 25 kratkometražnih animiranih filmova na koje ste osobito ponosni? I s druge strane, postoje li neki koje danas ne gledate rado?
Moji favoriti su definitivno Dječak koji je vidio ledenjak zbog zanimljive ideje podijeljenog ekrana, dobre emotivne priče, dobre animacije i odlične prikladne glazbe. Zatim 3 gospođice, film koji ima tri dobro izbalansirane paralelne priče i puno humora; Stričevi i tete, film baziran na mom starom stripu, vrlo jednostavne animacije, sa soundtrackom sastavljenim od glazbe sa starih škripavih ruskih ploča koje su se sjajno uklopile. 7 braće bio je prvi film koji sam radio sa svojim sinom, uspješan eksperiment kombinacije igranog i animiranog filma. On je napravio odličan posao s igranim dijelom filma. Nisam baš previše sklon Izgubljenom plavetnilu - to je prvi film koji sam radio za kanadski Nacionalni odbor za film - jer je više ilustrirana priča nego film i nije baš jasan; Pisac i smrt dobra je priča, ali žalim što u animaciji nisam napravio bolji posao; Elelphantrio sam radio s još tri animatora - napisao sam koncept, ali izgleda da nije bio dovoljno čvrst – i čini mi se da nitko od nas nije napravio svoj posao kako treba.
U karijeri ste napravili svega nekoliko komercijalnih projekata. Gdje je po vama prava ravnoteža između komercijalnog i umjetničkog u animaciji?
U stvari reklame sam radio samo na početku karijere. Tada smo još mogli slobodno predlagati svoje ideje. Kasnije se to promijenilo, izgubili smo slobodu, a ja sam izgubio interes. Neki su animatori jako dobri u prilagodbi na zahtjeve koje pred njih stavljaju komercijalni poslovi. Shvatio sam da ja to nisam, pa sam se usredotočio na vlastite filmove.
Na koji način pristupate novim projektima? Jeste li neki film napravili na posve drugačiji način od svih ostalih?
Obično zapišem ideju i kasnije je pišući razvijem. Kada je ideja jako dobra pa smatram da će profunkcionirati, počnem s pripremama knjige snimanja, koja mi je potrebna da bih projekt objasnio producentima. Mislim da nikada nisam radio drugačije.
Već godinama radite za Nacionalni odbor za film Kanade. Možete li usporediti kako je bilo raditi za njih kada ste počinjali, a kako je sada?
Sada imaju puno manje novca nego prije pa znatno teže odobravaju projekte, pogotovo s obzirom na činjenicu da im veliki broj mladih talentiranih autora prezentira svoje projekte. Također, prije su zapošljavali mnogo autora, a od prije nekoliko godina svi su slobodnjaci. Ja sam slobodnjak oduvijek.
Na kratkometražnom filmu 7 braće prvi ste put surađivali sa sinom Kajem. Vi ste radili animirane dijelove, a Kaj igrane. Kako je funkcionirao odnos otac-sin u procesu produkcije?
Stvarno sam uživao raditi s Kajem. U trenutku kada smo počeli suradnju na tom filmu on je već bio iskusan filmski redatelj, profesionalac. U stvari puno veći profesionalac od mene, s obzirom na to da je on studirao, a ja nikada nisam. Iako smo tijekom rada na filmu jedan drugome ostavljali potpunu slobodu u odlučivanju, jako smo se i inspirirali međusobno. Bilo mi je jako zabavno biti na setu za igrani film, nikada prije nisam imao tu priliku.
Trenutačno ste u fazi postprodukcije kratkog animiranog filma Oedipus. O čemu se radi?
To je priča o Edipu, ali ispričana unatrag. To je naravno moj način pričanja priče o Edipu, a kako ide unatrag, puna je smiješnih naopakih situacija. Zanimljivo je da je priča manje žestoka od originala, jer je pričana unatrag pa stvari idu samo na bolje. Za mene je to bio jako zanimljiv eksperiment. Stalno sam iznova mijenjao priču jer je bilo dosta dijelova koje drugi nisu razumjeli. Inače se, kada počnem s animacijom, najčešće držim svoje priče i knjige snimanja, ali u ovom sam je slučaju prerađivao do samog kraja, sve dok nije postala film koji mi se stvarno sviđa.
Možete li izdvojiti nekog autora ili stil iz zlatnog doba Zagrebačke škole crtanog filma koji je utjecao na vaš rad?
Iako su me mnogi inspirirali, u stvari ne mogu izdvojiti ni jednog autora koji je na mene utjecao. Primjerice, Jedan dan života Borivoja Dovnikovića Borda bio mi je inspiracija sa svojom kombinacijom humora i glazbe. Skladatelja tog filma Igora Savina tražio sam da napravi glazbu i za moj film Zrcalna zemlja.
Što očekujete od filmova u natjecateljskom programu Animafesta, gdje ćete biti jedan od članova žirija?
Mješavinu urnebesno smiješnih filmova, lijepe ozbiljnije filmove i bilo što između. U svakom slučaju veselim se.