Povodom stote godišnjice rođenja, u bliskoj suradnji s Nacionalnim filmskim odborom Kanade, Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb 2014., koji će se od 3. do 8. lipnja održati u kinima Europa, Tuškanac i Cineplexx Centar Kaptol, organizira veliku retrospektivu jednog od najznačajnijih inovatora animiranog filma i filmske umjetnosti u cjelini - Normana McLarena (1914.-1987.). Pionir brojnih tehnika, poput crtanja po filmskoj vrpci i piksilacije, Norman McLaren bio je neumorni istraživač granica medija, nesvakidašnje smion i originalan autor čiji put i danas slijede brojni umjetnici. Ovaj rođeni Škot, koji se u potpunosti afirmirao u Kanadi, tijekom života primio je brojne nagrade, poput Oscara za film Susjedi (1952.), Zlatne palme u Cannesu za Blinkity Blank (1955.), Srebrnog medvjeda u Berlinu za Rythmetic (1956.), BAFTA-e za Pas de deux (1968.), kao i niz nagrada za životno djelo, među kojima i Animafestovu 1986. godine. Kako i priliči prisjećanju na osnivača animacijskog studija Nacionalnog filmskog odbora Kanade, Marc Bertrand, jedan od glavnih producenata te kuće, za ovu je priliku pripremio posebno restaurirane, raskošne kopije filmova na kakve bi i sam McLaren zacijelo bio ponosan. Bertranda, odličnog poznavatelja i pasioniranog ljubitelja McLarenova opusa, pitali smo o aktualnosti, dosegu i granicama majstorovih djela.

Animafest: Kojim ste se smjernicama vodili prilikom sastavljanja retrospektive McLarenovih filmova kojom se obilježava 100. godišnjica njegova rođenja?

Marc Bertrand: Program koji će Animafest prikazati osmišljen je prilikom izdavanja DVD kolekcije McLaren Master's Edition. Uključeni filmovi restaurirani su na 35mm vrpci kako bi bili prikazani na festivalu u Cannesu, u programu Cannes Classic. Nakon predstavljanja u  Grand Palace, projekcija je održana i na plaži okruženoj jahtama usidrenima u zaljevu. Bilo je zabavno promatrati tamošnju publiku zadivljenu McLarenovim kratkim animiranim filmovima, od kojih su mnogi eksperimentalni. Taj svijet mnogo je više navikao na linearne, narativne klasične filmove, no program je definitivno skrenuo pozornost na nešto drukčije i zaslužio poštovanje. Namjera programa jest posredovati osjet vremena, predstaviti različite tehnike u kojima je McLaren stvarao te ponuditi uvid u njegove brojne talente i interese. Možemo iskusiti McLarenovo zanimanje za vizualne umjetnosti, glazbu i ples. On je, naime, uvijek tvrdio kako ga fascinira pokret, a ne statična slika.

Kada sam krenuo raditi na programu znao sam da moram započeti sa samim McLarenom, s njegovim Pozdravnim govorom. Potom slijede rani filmovi, najprije Zvijezde i pruge, koje je naručio Muzej Guggenheim u vrijeme dok je McLaren još bio nezavisni sineast u New Yorku i koje su nacrtane izravno na 35mm vrpcu. Godine 1941. došao je u Nacionalni filmski odbor Kanade (National Film Board of Canada, NFB) i odmah zaposlio nekolicinu umjetnika iz različitih kanadskih škola. Ohrabrio ih je da koriste kanadske folklorne pjesme, a sam je napravio filmove Hen Hop i Kos, također uključene u retrospektivu. Zbogom dosadna brigo za mene je jedan od njegovih najvažnijih filmova - to je savršena ravnoteža čiste genijalnosti i apsolutnog eksperimentiranja. Koristeći različite alate, McLaren je slikao, grebao, bojao i crtao izravno po filmu. Nakon montaže pozvao je Oscara Petersona da sa svojim triom snimi improviziranu glazbu pa je film savršen balans jazza i vatrometa.

McLaren je uvijek imao njuh i za pronalaženje novih talenata. Tako je započeo suradnju s mladim glumcem i filmašem Claudeom Jutrom. Zajedno su eksperimentirali s pričom filma Jednom bijaše stolac. Naposljetku su oblikovali lijepu fabulu koju pripovijeda glazba Ravija Shankara. Piksilaciju je McLaren koristio i ranije, pet godina prije nastanka Jednom bijaše stolac, u filmu Susjedi (1952) koji je osvojio Oscara i koji se u ovoj retrospektivi nalazi zbog bezvremenske i neumoljive mirovne poruke koju nam upućuje. Ima nešto čarobno i u jednostavnosti Horizontalnih linija, filma formalističke estetike koji jednostavno funkcionira sa svojim hipnotičkim linijama koje se kreću od ruba do ruba po obojanim pozadinama. McLaren je znao zašto, no ja sam njime još uvijek zadivljen. Zaključio sam program s tri najvažnija filma, Susjedima, Sinkromijom  i Pas de deux. U Sinkromiji se ogleda potpuno ovladavanje tehnikama - "Ono što vidimo je ono što čujemo, ono što čujemo je ono što vidimo". Pas de deux je lijep i savršen. Vidio sam mnoge plesne filmove koji pokušavaju reproducirati ovo remek-djelo, no nijedan mu ne dolazi blizu. McLarenova retrospektiva počinje i završava u crno-bijeloj tehnici što označava povratak osnovama. Zamišljena je tako da gledatelj osjeti McLarenovu emociju i otkrije ga u svoj njegovoj inovativnosti i magiji.

Animafest: Kako biste ukratko predstavili McLarena nekome čije poznavanje animiranog filma ne nadilazi punu animaciju? Možete li nam dati kratki tečaj "McLaren za neznalice"?

Marc Bertrand: Rad Normana McLarena proizvod je kreativne struje takve snage da se njen doseg može precizno izmjeriti jedino u cjelini. Bilo bi teško cijeniti umjetnikovu istinsku važnost usmjeravanjem pažnje samo na pojedine aspekte njegova rada, budući da je on rezultat bujanja koje obaseže šest desetljeća. McLarenu, osnivaču animacijskog odjela Nacionalnog filmskog odbora Kanade, pošlo je za rukom podariti kanadskoj animaciji poticaj i smjer na temelju kojih ona i danas cvijeta, sedam desetljeća nakon što ga je John Grierson zaposlio. McLarenova osobnost i filozofija neodvojivi su od smjera kojim je animacija krenula na NFB-u. Neumorni inovator, McLaren je bio predvodnik kreativnog koncepta animacije po kojem su se animatori smatrali majstorima što vode računa o svakoj fazi produkcije svojih filmova. Time je dao  primjer kolegama, motivirajući ih da razviju vlastita oruđa i eksperimentiraju s novim tehnikama.

McLaren je potekao iz škole mišljenja koja je odbijala vjerovati kako su kinematografiju izumila braća Lumière 1895. godine. Držao je da je tek treba izumiti i da su istraživanje i eksperiment prirodni sastojci svake umjetničke kreacije. Tako je i izrastao u pionira bezbrojnih tehnika po kojima se animacija danas prepoznaje - crtanja i graviranja po filmskoj vrpci, unakrsnih pretapanja, piksilacije, sintetiziranog zvuka i drugih. U njegovu pristupu nije bilo mjesta za unaprijed zadane metode i formule. Nesvakidašnja smjelost i originalnost bili su kreativno izvorište njegova rada.

Put koji je zacrtao u filmskoj povijesti osvijetljen je mnogim nagradama koje je tijekom karijere primio - Zlatnom palmom u kategoriji kratkog filma za Blinkity Blank, Oscarom za Susjede, Srebrnim medvjedom za Rythmetic, Srebrnom plaketom u Berlinu za Zbogom dosadna brigo, BAFTA-om za Blinkity Blank, Jednom bijaše stolac i Pas de deux, da se brojne kanadske nagrade i one za životno djelo i ne spominju. McLarenov značaj u povijesti animacije vidljiv je i iz utjecaja koji neprestano vrši na tisuće sineasta koji svjesno polaze njegovim stopama. Svi oni, na sebi svojstven način, dalje prenose McLarenovu vatru posvećenosti istraživanju. Među njima su, primjerice, Raoul Servais iz Belgije, Zbigniew Rybczynski iz Poljske te Kanađani Pierre Hébert, Chris Hinton i Steven Woloshen. Mnoštvo slavnih filmaša, poput Georgea Lucasa i Jacques-Rémyja Girerda, osnivača francuskog studija Folimage, priznaje svoj dug McLarenu. Čak se i Picasso poklonio ocu kanadske animacije, izrekavši nakon projekcije Hen Hopa "Napokon nešto novo u umjetnosti crtanja!" François Truffaut napisao mu je "Oči su mi suzile dok sam gledao Vaše filmove te sam se osjećao kao doista težak redatelj pred Vašim usporenim, ali snažno emotivnim plesačima". Gotovo je paradoksalno da je eksperimentalni  autor dosegao takvo priznanje, uživao u popularnosti i zadržao dalekosežan utjecaj.

Animafest: Zadržava li McLarenova umjetnost takav značaj i u suvremenom svijetu? Što ona može pokazati ili reći današnjem filmofilu - što je u njoj i dalje aktualno, a što možda prevladano?

Marc Betrand: Uvijek otvoren različitim formama umjetničkog izraza, McLaren je bio prethodnik multidisciplinarnih umjetnika kasnog 20. stoljeća. Ples, glazba i slikarstvo nalaze se među formama koje je prigrlio i ugradio u svoj pristup, s tme da je naročito duboko ukorijenjena sklonost plesu bila odlučujući faktor za njegovu koreografiranu percepciju animacije. Primjera je mnogo, od kratkih filmova s plesačima poput Pas de deux, Balet Adagio i Narcis do apstraktnih, utemeljenih na pokretu poput Mozaika. Vidio sam mnoge mlade autore koji su pokušali kopirati McLarena, no to jednostavno nije moguće. McLaren je bio strastveni i nesmiljeni istraživač. Mislim da je to ujedno i njegova poruka filmašima - budite strastveni, istražujte nova mjesta, radite, radite i radite. Budite ozbiljni sa svojim poslom, ali ne shvaćajte sebe ozbiljno. Gledajte, isprobajte i zabavite se. 

Animafest: Danas o McLarenu govorimo kao o divu na čija su se ramena mnogi uspeli, no što je presudno utjecalo na njegovo formiranje?

Nisam baš povjesničar McLarenova lika i djela, ali mogu reći da je kao umjetnik svoga vremena bio pod utjecajem okoline i događaja koji su se tada zbivali. Njegovi filmovi dostignuća su humanista snažno obilježenog ratnim iskustvima. Rođen je u osvit Prvog svjetskog rata i proživio je velike sukobe stoljeća, od kojih je na njega najvećeg traga ostavio Španjolski građanski rat kojem je svjedočio iz prve ruke, radeći kao snimatelj Ivora Montagua na filmu Obrana Madrida (Defence of Madrid, 1936). U isto vrijeme surađivao je s Helen Biggar na filmu snažne anti-ratne poruke Neograničeni pakao (Hell Unlimited, 1936). McLarenova žestoka indignacija nad ratnim huškanjem očevidna je u mnogim filmovima te kulminira u Susjedima, njegovom najpoznatijem djelu.

Animafest: Koju od tehnika što ih je McLaren izumio možemo smatrati presudnom za daljnji razvoj filma?

Marc Bertrand: Vjerujem da je McLarenova opsesija pokretom ujedno i njegovo najveće nasljeđe. Ne pokretima likova, već pokretom po sebi. Rezultati zanimanja za vezu zvuka i pokreta vjerojatno su i njegovi najbolji izum, iako nije riječ o tehnikama... ili ipak jest! On je već 1940. u filmovima poput Točkice (Spots) i Petlje (Loops) stvarao grafičke zvukove. Tako je napravio i izvanrednu filmsku glazbu Rythmetica i Sinkromije čija ingeniozna kompleksnost nalaže divljenje.

Animafest: Možete li navesti nekoliko McLarenovih filmova koji su Vam osobno prirasli srcu?

Marc Bertrand: Volim Zbogom dosadna brigo jer je vatromet pokreta uz uzvišenu glazbu, savršen susret zvuka i kretanja - McLarenovo životno djelo. "Slaba točka" mi je i Pas de deux - on je jednostavno savršen. No kako bi itko mogao zaboraviti i treperave ptice iz filma Blinkity Blank, ili ne biti očaran pametnim ratom brojeva u Rythmeticu, jednostavnošću, konceptualnom strogosti i blistavošću Kosa? Kako bi se itko mogao oduprijeti elegantno vizualnom prikazu baleta u Pas de deux? I naposljetku, kako bi itko mogao ostati bezosjećajan pred gorućim zovom pacifizma Susjeda? Djelo Normana McLarena je poput očaravajuće poticajnog brzaca, rijeke koja vas nosi do otvorena mora, daleko od obala konvencionalne kinematografije koja vas uvijek iznova u nešto želi uvjeriti. Njegova energija prenosi vas u srce vizualne modernosti na isti način kojim pruge i šare filma Zbogom dosadna brigo slobodno paradiraju na živi ritam trija Oscara Petersona.

Razgovarao: Silvestar Mileta