MAJSTORI ANIMACIJE | Retrospektiva Pavao Štalter

Pavao Štalter – likovni maestro Zagrebačke škole

Pavao Štalter jedan je od klasika Zagrebačke škole animiranog filma. Najveći dio svoga profesionalnog života posvetio je animaciji, a već 1958. počeo je raditi za Zagreb film, prvo kao scenarist, zatim crtač i animator, a ubrzo se okušao i kao redatelj. U raznim ulogama dug je niz godina aktivno sudjelovao i u organizaciji našeg festivala.

Kao samostalnog autora možemo ga ubrojiti u drugu fazu škole, onu za koju Ronald Holloway ustvrđuje da počinje nakon 1963., a koju isti autor dijeli na dvije struje, geg i likovnu. Formalno obrazovanje Štalter je stekao kao diplomant Akademije primijenjene umjetnosti u Zagrebu te glasi za jednog od najistaknutijih predstavnika slikarske struje, zajedno s cjeloživotnim prijateljem i kolegom Zlatkom Bourekom. Njih su dvojica postali i ostali nerazdvojni još dok su pohađali isti razred gimnazije u Osijeku.

Zanimljivo je spomenuti i da je godinu dana nakon njih istu gimnaziju pohađao i Borivoj Dovniković Bordo. Dok je slikarski stil ono po čemu će ostati zapamćen u hrvatskoj animaciji, Štalter se u više navrata okušao i u kratkim geg-filmovima, iako uvijek nešto zagasitijeg kolorita od drugih autora. Surađivao je na četvrtoj sezoni serijala Profesor Baltazar, za koju je režirao četiri filma, kao i na serijalu Ptica i crvek s epizodom „Usisač“.

Prvi Štalterov autorski film je Peti (1965), animirana (geg) minijatura o upornosti nastala u surežiji sa Zlatkom Grgićem. Već 1969. u surežiji s Brankom Ranitovićem stvara svoje najpoznatije i najvažnije djelo, Masku crvene smrti, nastalu prema priči Edgara Allana Poea. U tehnički zahtjevnom kolaž-filmu pokazuje svu raskoš svog slikarskog talenta, kojem se vraća uvijek iznova, kako možemo vidjeti i u njegovim filmovima Konj (1972), Posljednja stanica (1987) ili Wiener Blut (2014).

Nastao u suradnji s Bourekom, Wiener Blut je višestruko zanimljiv te ga se u neku ruku može smatrati posljednjim djelom u klasičnom stilu Zagrebačke škole – Štalter i Bourek inzistirali su da film bude napravljen na 35-milimetarskom filmu, na celovima i s omjerom slike 1,33:1, što je standardna tehnologija iz dana kada je Zagrebačka škola bila na vrhuncu. To filmu, uz njihov vizualni stil i usprkos dramatičnoj i tragičnoj temi holokausta, daje jednu posebno romantičnu notu.

Daniel Šuljić