Lutkarski film vrsta je animiranog filma u kojoj djeluju neki od njegovih najslavnijih autora, poput četverostrukog oskarovca Nicka Parka (r. 1958.), tvorca nezaboravnih likova Wallacea i Gromita, ali i dugometražnih hitova poput Pobune u kokošinjcu (Chicken Run, 2000.) i serije Janko Strižić (Shaun The Sheep, 2007). Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb 2014. koji se od 3. do 8. lipnja održava u kinima Europa, Tuškanac i Cineplexx Centar Kaptol upravo je lutka-filmu posvetio središnji tematski program kojim dominira povijesna top-lista ove tehnike Majstori lutkari u izboru 45 vodećih umjetnika današnjice. Koliko god senzibiliteti selektora bili različiti, na svakom su popisu mjesto nezaobilazno našli filmovi Nicka Parka pa je jedinu nedoumicu predstavljao izbor iz iznimno utjecajnog opusa engleskog velikana. Publika Animafesta moći će tako vidjeti Životinjsko carstvo (Creature Comforts, 1989.) u kojem simpatični bestijarij duhovito progovara o svojim frustracijama parodirajući britanske socijalne dokumentarce i koji je Parku priskrbio prvi zlatni kipić Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, te Wallace i Gromit: Pogrešne hlače (The Wrong Trousers, 1993.),možda i najbolji film s Wallaceom i Gromitom, prožet suptilnim citatima Parkovih inspiracija. Upravo su ti filmovi, uz prvi nastavak serije o Wallaceu i Gromitu Veliki izlazak, Parka prometnuli u najveću zvijezdu animiranog filma. Tome je doprinio i nesvakidašnji rekord: do 2010. godine Nick Park osvojio je svakog Oscara za koji je bio nominiran, izgubivši samo 1991. od - samoga sebe. Usprkos tome, ostao je skroman i relativno povučen umjetnik koji rijetko daje intervjue te dane provodi u slavnom bristolskom studiju Aardman Animations za koji je ostao vezan tijekom većeg dijela karijere. Aardman je gotovo u potpunosti usmjeren na povijesno mlađu tradiciju "mekog" lutka-filma koji se koristi glinom te posebnim vrstama plastelina i silikona, medijima u kojima je i Park ostvario svoje uspješnice.

Animafest: Najveći broj filmova napravili ste animacijom plastelinskih lutaka. Zašto ste između raspoloživih tehnika odabrali baš meke materijale, koje su posebnosti rada s njima i koje stilske mogućnosti, nedostupne drugim tehnikama, oni donose?

Nick Park: Još kao dvanaestogodišnji dječak eksperimentirao sam s raznim tehnikama, crtežom, kolažom, kredom, ali i plastelinom. Uvijek su me privlačile izravne, neposredne tehnike koje ne traže mnogo planiranja jer mi se činilo kako je najbolje da se sve "dogodi" ispred kamere. Plastelinu nisam bio suviše sklon, dijelom i stoga što je u njemu vrlo teško animirati. Mnogo je praktičnih teškoća, poput okolnosti da se materijal vrlo brzo ugrije pod rasvjetom. Animacija lutaka koju sam imao prilike vidjeti na festivalima činila mi se, k tome, bližom igranom mediju u kojem su je koristili majstori specijalnih efekata. Tijekom školovanja na Nacionalnoj školi za film i televiziju (National Film and Television School) ponovno sam se, međutim, vratio plastelinu i tada mi se bezrezervno svidio. Odlučio sam priču o čovjeku koji u podrumu gradi raketu realizirati kao lutka-film. Wallace i Gromit: Veliki izlazak (A Grand Day Out, 1990) koji sam započeo kao student pokazao mi je da su moji likovi doista rođeni iz plastelina i da izvan njega ne bi mogli postojati. Dok sam, primjerice, isprobavao prve kadrove Velikog izlaska pokušavao sam Gromitu podariti više izražajnosti pa sam mu malo pomaknuo obrve i shvatio - ovo će biti pseće lice. Gromit je isprva i zamišljen kao aktivan lik koji skakuće uokolo, baš kao pas, no s pomicanjem obrva sve se promijenilo - odjednom je oživio kao inteligentan, introvertiran, osjećajan i empatičan karakter kakav se kasnije i svidio publici. Sve se okrenulo naglavačke, a razlog je bio plastelin. Wallace je rođen iz plastelina.

Tijekom svoje povijesti lutka-film je u usporedbi s crtanim filmom poput Disneyjevog, koji se mnogo više industrijalizirao, uglavnom bio u drugom planu. Lutka-film doista u praksi može biti vrlo težak, a nisam ni čistunac koji će reći da je to jedina dobra tehnika. U studiju Aardman Animations radili smo naposljetku s raznim tehnikama i upotrebljavali različite efekte svojstvene filmskoj umjetnosti u cjelini jer lutka-film ne pokriva ni sve aspekte animacijske umjetnosti.

Plastelinska lutka posve odgovara kratkom autorskom filmu, ali u većim produkcijama nije lako postići da svi suradnici rade istim stilom. Na filmu Wallace i Gromit: Pogrešne hlače (The Wrong Trousers, 1993) bilo nas je, doduše, samo dvoje, no već u Wallace i Gromit: Za dlaku (A Close Shave, 1995) na modelu Wallacea radilo je više animatora. Razvio sam određene tehnike da doskočim tom problem. Znao sam da će u nekom trenutku svaki animator raditi na Wallaceu i da će se njegov izraz lica time nužno mijenjati, pa sam unaprijed izradio kalupe za usta s dvanaest predefiniranih govornih pozicija. Kalupi su se jednostavno utiskivali u Wallaceovo lice kako bi ono uvijek izgledalo isto. S Pogrešnim hlačama imali smo drukčiji problem - plastelin bi se odlijepio s hlača, hvatao za prste i lice, što je bilo vrlo neekonomično jer bi čišćenje i korigiranje dugo trajalo. Stoga smo se poslužili gumom koja imitira plastelin. Gumu, međutim, nismo mogli koristiti za lica ili ruke jer se s njom ne može postići potrebna ekspresivnost. U kojem god materijalu izrađivali lutke, morate ih dizajnirati tako da njihovo animiranje ne traje suviše dugo. S druge strane, kod plastelina volim upravo to što vam omogućava jasan umjetnički potpis, vidljiv čak i kada imate mnogo suradnika. Plastelin "pamti" vaš otisak i šarmira sitnim nesavršenostima koje u njemu ostaju.

Animafest: Pogrešne hlače 45 uglednih autora lutka-filma proglasilo je najboljim filmom velike svjetske retrospektive ove tehnike koja će biti prikazana na 24. Svjetskom festivalu animiranog filma - Animafest Zagreb 2014. U čemu se Pogrešne hlače razlikuju od drugih filmova s Wallaceom i Gromitom? Što se, po Vašem mišljenju, u tom filmu moglo dopasti selektorima ove svjetske top-liste?

Nick Park: Vrlo sam ponosan što je moj film odabran u ovoj konkurenciji, a da Vam pravo kažem i moje je mišljenje da su Pogrešne hlače najbolji film s Wallaceom i Gromitom. Veliki izlazak ipak je bio studentski film, nastao u vrijeme dok još nisam znao mnogo o strukturiranju priče te ga ne bih ni završio bez pomoći studija Aardman. U Velikom izlasku događaji su se nizali bez pravog zapleta i narativne strukture - film je počivao na u osnovi nepredvidljivoj ideji s linearnom fabulom o tipu koji gradi raketu kako bi otišao na mjesec. Radeći Pogrešne hlače prvi sam put uz sebe imao scenarista (Boba Bakera, op. a.) koji mi je pomogao izraziti neka nadahnuća, primjerice ona  Hitchcockovim filmovima. Pogrešne hlače film su s originalnim, idiosinkratičnim i pomalo čudnim zamislima kao što su "stanar" pingvin i tehno-hlače. Priča Pogrešnih hlača dovoljno je kratka da u svojih tridesetak minuta bude uvjerljiva - nije zasićena zapletom pa ostavlja mjesta empatiji za likove. Čak ni scena potjere ne traje predugo.  Dok smo je snimali morila me dilema hoću li tim tomidžerijevskim trikom narušiti u osnovi polagan mistery-suspense film. Da vam otkrijem malu tajnu - nismo baš u svakom trenutku znali što točno radimo, no bilo je uzbudljivo i upalilo je. Znatan doprinos dale su glazba Juliana Notta u stilu Bernarda Herrmanna (američki skladatelj poznat po glazbi za filmove Alfreda Hitchcocka, op. a.) i animacija pingvina Stevea Boxa. Pingvin je sa svojom suptilnom "manje je više" manirom svakako bio jedan od naših vrhunaca. Sve je došlo na svoje mjesto. Kada sam s Bobom Bakerom pisao priče Wallacea i Gromita često smo se pitali kako da budemo efektni i dinamični, fabularno ekonomični, zabavni i smiješni. U Pogrešnim hlačama uspjeli smo u tome na originalan način, ako tako nešto smijem reći o svojem filmu. 

Animafest: Što ste pomislili kada ste napokon dovršili prvi film s Wallaceom i Gromitom Veliki izlazak? Jeste li očekivali takvu popularnost? U kojoj su mjeri uspjesi poput osvajanja Oscara utjecali na Vaš život i rad?

Nick Park: Na Velikom izlasku radio sam sedam godina, najprije kao student, a potom kao honorarni zaposlenik studija Aardman, da bih ga konačno završio 1989. U isto vrijeme pozvan sam da za Aardman napravim Životinjsko carstvo (Creature Comforts, 1989) prema vlastitoj zamisli po kojoj smo animiranim životinjama pridružili glasove stvarnih ljudi. Do toga trenutka bio sam potpuno nepoznat, a u sljedećem sam dotaknuo nebo kada su oba filma u istoj godini nominirana za Oscara. Bio sam ponosan što sam nominiran uz velikog talijanskog animatora Bruna Bozzetta čijem sam se radu divio tijekom studija. Životinjsko carstvo osvojilo je Oscara i odjednom se dogodio veliki udar - i ja sam postao slavni animator, što je, dakako, bila velika promjena u mom životu. Par godina kasnije ponovno Oscar s Pogrešnim hlačama, pa dugometražni filmovi - sve se neprestano kretalo nabolje. Problem s takvim uspjesima jest što ne znate koliko će trajati, no u mom slučaju trajalo je iznenađujuće dugo - bilo je to sjajno razdoblje u kojem sam se osjećao povlašteno. No uvijek se pitate hoćete li i sljedećim filmom moći održati taj standard. Uspjesi, nažalost, rad na filmu ne čine lakšim. Upravo radim na novom filmu i suradnici me pitaju zašto je svaki put toliko teško. Ne postaje lakše čak ni s iskustvom. Jedina tajna jest nastaviti dalje i truditi se biti originalan i samokritičan.

Animafest: Filmovi s Wallaceom i Gromitom često se tumače u kontekstu britanske kulture. Koji su aspekti otočkog mentaliteta, umjetnosti i povijesti najznačajniji za Vaš rad - književnost, film, dizajn, animacija, popularna kultura, svakodnevica...?

Nick Park: Inspiraciju vučem iz svoje okoline, iz sjećanja i sitnica s kojima sam odrastao, iz filmova koje sam gledao. Okolina me i usmjerila prema lutka-filmu - mogućnost da oblikujem male svijećnjake, stare stolice i uzorke koji su me okruživali. Odrastao sam 1960-ih kada je sve što smo imali bilo ustvari polovna roba iz 1950-ih. Volio sam tu poslijeratnu, pomalo oblu estetiku - percipirao sam je privlačnom i prijateljskom. Teško mi je iz vlastite britanske perspektive reći što je to distinktivno britansko u mome radu, ali pretpostavljam da su to sustegnuto, nepotpuno izražavanje i suptilnost.

Animafest: Možete li navesti neke umjetnike koji su presudno utjecali na Vaš rad?

Nick Park: Hergéov strip Tin Tin snažno me formirao tijekom odrastanja. Čitajući ga upijao sam podjednako likovni izraz i fabule koje su praktički već bile gotove knjige snimanja. Potom je to bio Ray Harryhausen (slavni američki majstor specijalnih efekata i izumitelj tehnika stop animacije op. a.), naročito njegov rad u filmu Jazon i Argonauti (1963), meni jednom od najdražih filmova uopće, s poznatim živim kosturima i animacijom lutaka. Traga su ostavili i Hitchcockovi filmovi, pa nijeme komedije Laurela i Hardyja, Bustera Keatona i Harolda Lloyda. Europsku animaciju upijao sam uglavnom putem festivala koje i danas rado pohodim.

Animafest: Najveći dio karijere proveli ste u studiju Aardman Animations. Je li suradnja s Peterom Lordom i Davidom Sproxtonom bila značajnija za vaš kreativni proces i pristup filmskom stvaralaštvu ili za ekonomske i promidžbene uvjete produkcije i distribucije?

Nick Park: Lord i Sproxton bili su jako dobri prema meni još od kada sam došao u Aardman završiti Veliki izlazak. Koliko su bili kvalitetni pokazuje i činjenica da s drugima ustvari nisam ni želio raditi. Posebno su kvalitetni u podupiranju mladih redatelja jer ne nude samo sigurnost producentske kuće, infrastrukture i svega što uz nju ide, već vas potiču da budete bolji. Kritični su kada je potrebno, ali i ohrabrujući, kreativni i konstruktivni. Aardman je iznimno kreativno okruženje u kojem radi niz sjajnih autora. Sve vam to pomaže da u konačnici napravite bolji film.

Animafest: Koje su osnovne razlike prilikom rada na kratkometražnom i dugometražnom animiranom filmu te animiranoj seriji?

Nick Park: Prijelaz s kratkog na dugi metar za mene je bio veliki izazov. Jedna od osnovnih prepreka koju morate svladati jest pitanje kako osmisliti tri puta dulju priču. Budući da nisam mogao jednostavno proizvesti "više istog", radeći dugu formu u hodu sam postepeno učio o arhitekturi priče, o oblikovanju njene strukture. Upravo radim na novom dugometražnom filmu i moram reći da je priča izazov koji se uvijek postavlja iznova. Što se serija tiče, uzmimo za primjer vrlo uspješnu Janko Strižić za koju je od mene mnogo zaslužniji Richard Goleszowski, tu mnogošto ovisi o ekonomiji. Sa serijom morate biti svjesni koliko što stoji i pitati se hoće li televizije i gledatelji za nju izdvojiti novac. Ta me pitanja ranije nisu mnogo zanimala, no ispostavilo se da su u produkciji serije ideje redovito povezane s troškovima. Ako, primjerice, već imate set s travnatom podlogom, a  poželite da u jednoj epizodi sniježi vjerojatno ćete od toga odustati zbog neisplativosti. Izazovi priče ostaju, međutim, isti - kako napisati nešto što je zabavno, originalno i neobično. U svemu što radim, bez obzira na formu, nastojim održati tu zabavno-neobičnu iskru. Radom na različitim formama spoznao sam koliko je pisanje važno i nezaobilazno. Animacija ga često zanemaruje jer tobože ne pripada u vizualne aspekte djela. No pisanje je itekako vizualno! Kako stvoriti dobar scenarij i kolika je njegova važnost - to je možda i najvažnije što sam naučio tijekom godina, naročito radeći na dugometražnim filmovima i serijama. Autori kratkometražnog animiranog filma obično polaze od ideja koje im se prikažu kao slike, dođu im same od sebe, što u neku ruku i jest ljepota animacije kao vizualne umjetnosti. Ali nedostaje strukture! Pisanje je postavljanje ideja na čvrste noge i briga o uvjerljivom razvoju likova. Pripovjedna struktura se, čini mi se, i dalje često zanemaruje.

Animafest: Kako stvarate humor u svojim filmovima? Čini se kako osobito držite do gega i tajminga, dinamike koja proizlazi i iz specifičnosti materijala...

Nick Park: Obično počnem sa žvrljanjem skica po bloku za crtanje i postavljanjem jednostavnih situacija - igranjem s mogućnostima. Potom dalje crtam i testiram što više zanimljivih i zabavnih ideja koja proizlaze iz tih situacija. Kad sam počeo raditi na liku pingvina iz Pogrešnih hlača imao sam samo jednu skicu i pretpostavku što bi se dogodilo da pingvin ostane u kući. Potom sam ga nacrtao kako zapinje u usisavaču, kako se vozi u igračkama, automobilu i vlakiću. Volim se igrati s pokretom u crtežu sve dok mi ne dođe pomisao "Hej, ovo bi bilo zgodno modelirati". Maločas sam ustvrdio da je pisanje najvažnije, ali animacijska tehnika je također važna. Ona je dio šarma ove umjetnosti. I kao što sam već rekao, Gromit ne bi bio ono što jest da je napravljen u drugoj tehnici. Uvijek sam kretao od bloka za crtanje i činim to sve do danas. Potom odlazim do scenarista s kojim osmišljavam cjelovitu priču kako bih povezao pojedine situacije i likove s papira. Ako središnja priča koja nosi djelo nije duhovita, neće biti ni pojedini segmenti. I u toj fazi nastavljam šarati, tragati za smiješnim. Izbori likova također moraju biti smiješni, obrati moraju biti iznenađujući, neočekivani i šašavi. Možete utrošiti mnogo vremena kako biste postigli dobro funkcioniranje osnovne linije radnje i onda shvatiti da jest dobra, ali nije i duhovita. U takvim slučajevima vraćate se natrag i tražite što je to što biste mogli "uvrnuti" da je učinite smiješnom.

Animafest: Pogrešne hlače osvojile su Animafestov Grand Prix 1994. godine. Jeste li ikada posjetili zagrebački festival i u kakvom Vam je sjećanju ostao?

Nick Park: Da, bio sam jednom u Zagrebu, ali s filmom Veliki izlazak, dakle prije Pogrešnih hlača. To je moralo biti negdje oko 1990. Sjećam se da sam dobio nagradu (Veliki izlazak nagrađen je na Animafestu 1990. godine u kategoriji filmova za djecu, op. a.). Doista sam uživao na festivalu, atmosfera je bila izvanredna. Neprestano sam od kolega slušao o festivalu u Zagrebu pa je bilo sjajno konačno ga i posjetiti, boraviti sa svim tim slavnim animatorima. Sjećam se da sam ih redom molio da mi nešto nacrtaju u crtaći blok koji i danas brižno čuvam. To su divne uspomene i uistinu se nadam da ću ponovno posjetiti zagrebački festival.

Razgovarao: Silvestar Mileta