Možete li reći nešto o postpuku adaptacije priče Neila Gaimana za animaciju u filmu Koralina i tajna ogledala?
Neil Gaiman je, gledajući špicu animiranog filma Predbožićna noćna mora, shvatio da postoji neki Henry Selick koji je taj film režirao, pa me imao na umu još dok je završavao svoj roman. Film mu je bio svojevrstan dodatni posao na koji ga je potaknula jedna kći, a završio ga je zbog druge. Postupak adaptacije trajao je dugo, a Neil mi je bio podrška tijekom cijelog procesa. Prva verzija bila je prilično kruta, previše slična knjizi. Mislim da sam u toj fazi previše razgovarao s Neilom, koji je majstor riječi. U nekim je stvarima bio veoma strog kada se radilo o adaptaciji njegove knjige. No u jednom mi je trenutku rekao: napravi ti to sam, prestanimo razgovarati, pronađi svoj izričaj. Znam da mu je kao autoru izvornog materijala to bilo neopisivo teško, ali to je bilo ono što je meni trebalo.

Kada je došao trenutak da se likovi počnu vizualno oblikovati, jesu li vam ilustracije Davea McKeana iz knjige stvarale poteškoće u oblikovanju vlastite vizije? Je li bilo teško napraviti odmak?
To je zapravo zanimljivo. Kad sam počeo raditi na tome, Neil mi je dao stranice knjige koja još nije bila dovršena. U tom je trenutku knjiga bila zapravo dvije godine od objavljivanja, tako da sam uglavnom slijedio neke svoje ideje znatno prije nego što je Dave uopće stvorio svoje prelijepe crteže. Kada je knjiga objavljena, dobio sam svoj primjerak i vidio što je napravio, no na kraju sam zaključio da su izvrsni za knjigu, ali nekako prehladni za mene i film.

Stop-animacija u filmu izvedena je tako da ponekad nije jasno radi li se uopće o stop-animaciji. Jeste li tome težili?
To je osjetljivo pitanje. Otprilike trećina ekipe koja je radila na Koralini i tajni ogledala su veterani, neki se tim poslom bave i 20 godina. Animatori poput Treya Thomasa i Erica Leightona ili Anthonya Scotta ne žele da nešto namjerno izgleda neobrađeno ili na bilo koji način lošije od onoga što smatraju svojim maksimalnim dosegom. Ja tvrdim da je u redu ostaviti poneku nesavršenost, ali raditi brže. Jer poanta je stop-animacije u tome da je nesavršena. No kad se podvuče crta, meni nije važno to što ljudi ne znaju da se radi o stop-animaciji. Bilo da mislite da se radi o kompjuterskoj animaciji ili ne, mislim da je važan dojam jedinstvenosti umjetničkog djela.

Zašto baš stop – animacija?
Jednostavno volim stop–animaciju. Radio sam sa svim stilovima animacije: bio sam 2D animator, radio sam kompjutersku animaciju, napravio sam kratki film za malu djecu prije nekoliko godina Moongirl. Ali stop – animacija je nešto čemu se vraćam jer je prirodna. Ne može biti savršena jednostavno zato što se predmeti dodiruju i pomiču za svaki frame. To joj daje neospornu realnost koju mi ne omogućuje ni jedan drugi medij.

Je li bilo dijelova u filmu za koje ste bili svjesni dok ste ih izrađivali da će mlađoj publici možda biti previše strašni?
Ustvari da, očekivao sam zabranu za gledatelje mlađe od…, ali nadao sam se da će roditelji dovoljno dobro poznavati svoju djecu da ocijene je li film primjeren za njih, jer bilo je trogodišnjaka i četverogodišnjaka koji su ga mogli odgledati, no bilo je i jedanaestogodišnjaka koji nisu. Dakle, uvijek se radi o osjetljivom balansiranju kamo ići i kako daleko. Osim gumba umjesto očiju, on se doima kao privlačno, prekrasno, pozitivno mjesto... sve dok se ne pokaže suprotno. Suzdržavali smo se početi sa strašnim dijelovima puno dulje nego u knjizi. U stvari, film je jednako mračan kao i knjiga. Samo ne postane takav tako brzo.

Surađivali ste s Wesom Andersonom na filmu Panika pod morem. On vam je predložio i suradnju na filmu Fantastični gospodin Lisac. Zašto naposljetku do toga nije došlo?
Da, upoznali smo se kada mi se obratio sa željom da radim morska stvorenja u stop-animaciji za Paniku pod morem, a mislim da mi je na prvom sastanku spomenuo da mu je krajnji cilj napraviti Fantastičnog gospodina Lisca u cijelosti u stop animaciji. Tijekom mog rada na filmu nekoliko smo puta razgovarali, a kasnije mi je poslao prvu verziju scenarija koju je napisao s Noahom Baumbachom. Međutim, u tom sam trenutku bio na rubu da konačno dobijem zeleno svjetlo za Koralinu; nekoliko sam godina pokušavao pronaći pravi studio, tako da sam išao svojim putem. Lijepo je zamišljati kako bi to izgledalo da sam radio na tom filmu, no na kraju mislim da je bolje da smo obojica napravili svoje filmove.

Koralina i tajna ogledala prvi je film u stop-animaciji u cijelosti napravljen u 3D tehnici. Postoji li neki dio filma na koji ste osobito ponosni?
Mnogo se dijelova ističe iz različitih razloga. Recimo onaj u kojem Koralina stvara, uzima jastuke i izrađuje svojevrsnu repliku svojih roditelja i sama liježe u njihov krevet jer joj neopisivo nedostaju. Emocionalno gledano, mislim da je to iznimna scena. Dio s čarobnim vrtom bio je jedan od najtežih za osmišljavanje, planiranje i razradu, za pronalazak materijala i razvoj, nismo htjeli jednostavno pribjeći kompjuterima. To su moji omiljeni prizori. Jedan od najtežih bio je onaj između Druge majke, kada se preobražava u svoj konačni oblik, kada se podiže pod, a dolje pada metalna mreža. Izgraditi tu scenu bio je golemi izazov, kako napraviti tu veliku čeličnu oprugu i kako je pokrenuti, kako omogućiti animatorima da unutar nje animiraju likove. To su sve dijelovi na koje sam posebno ponosan.

Likovima su glasove posudili i neki članovi vaše obitelji.
Moj mlađi sin George ima vrlo dobar glas, nekako hrapav, pa sam ga isprobao za Dječaka duha. Imam oko sebe dovoljno ljudi koji mi kažu istinu u koju se mogu pouzdati, ako mi recimo kažu: to će funkcionirati. A moj stariji sin Harry, njemu sam isto dao manju ulogu jer nisam htio da se osjeća zanemareno. Bilo je lijepo. I na neki je način bilo zabavno i njih uključiti u taj projekt. Starijem sam sinu omogućio i koji tjedan pomaganja, recimo postavljanja stopala na lutke i još čitav niz drugih stvari.

Pročitao sam da kada je riječ o vašem radu vi neizmjerno vjerujete u nadogradnju postojećeg znanja. S obzirom na to, što poslije Koraline?
Imam neke dobre projekte. Tri različite stvari se na neki način međusobno natječu. U Koralini i tajni ogledala, iako izgleda prilično umiveno – a i jest - pokušao sam što više toga napraviti ručno, uključujući i efekte. I najzad, mislim da je ispalo dobro. Tako da se neću odjednom baciti na kompjutersko spajanje slika, a ne težim ni kombiniranju mnoštva drugih medija. Novu tehnologiju želim koristiti na kreativan način i ondje gdje to ima smisla, ne želim da me preplavi. U Koralini ima daleko manje kompjutera nego u Jamesu i divovskoj breskvi, tako da sam se pomalo kockao s idejom da napravimo što je više moguće toga ručno, a čini mi se da nam je uspjelo. Pokušat ću razvijati tu ideju i vidjeti mogu li je unaprijediti.

Will Harris (Magazin Bullz-eye)