Natjecanje hrvatskog filma Animafesta 2023, čije su sudionike izabrali Daniel Šuljić, Margit Antauer i Marina Kožul, najistaknutija je animiranofilmska revija i konkurencija u zemlji koja tijekom svečane festivalske subote privlači protagoniste domaće scene na umjetničko slavlje pred očima svijeta. Devetnaest novih djela predvode ona koja su predstavljanje zaslužila i u međunarodnim konkurencijama Velikog i Studentskog natjecanja.

U VN kratkometražnog filma Hrvatsku zastupaju Obiteljski portret Lee Vidaković (koprodukcija s Francuskom i Srbijom, domaći producent je Adriatic Animation), Vrijeme koje dolazi Natka Stipaničeva (Kino klub Split u koprodukciji s Dynamo Odense), Eeva Lucije Mrzljak i Mortena Tšinakova (koprodukcija s Estonijom, hrvatski producent je Adriatic Animation) i Y Matee Kovač (Ustanova Zagreb film).

Hrvatsko-srpska multimedijalna autorica prepoznatljiva ponajprije po lutka-filmu (Sestre, The Vast Landscape – Porcelain Stories) Lea Vidaković prvi puta sudjeluje u najprestižnijem Animafestovu natjecanju crnohumornom opservacijom invazije i destrukcije obiteljskog doma u sumrak Austro-Ugarske kojoj tvori bizarni epitaf. Film impresivnih setova, minucioznih detalja, atmosferičnog osvjetljenja i nenadmašne taktilnosti u službi mizantropije nadahnut je kućom u Horgošu, a snimljen u francuskom Vendômeu. Eklektični Natko Stipaničev nakon Arke vraća se u Veliko natjecanje Vremenom koje dolazi, kraćim radom slikarske ljepote u prikazu zimskih priobalnih metamorfoza na podlozi teksta "Du luxe et de l'impuissance" suvremenog, prerano preminulog francuskog dramatičara Jean-Luca Lagarcea. Film kojim dominiraju motivi ptica, mora, oblaka i općenito krajolika, ali kojim promiču i čovjek i smrt, nastao je uz pomoć umjetne inteligencije te u suradnji s francuskim umjetnikom novog cirkusa Nicolasom Fraiseauom tijekom radionice cirkusa i izvedbenih umjetnosti Dynamo u danskom Odenseu.

Nakon nagrađivanih i publici omiljenih Prikaza izvrsnosti u 4 čina i Rode Lucija Mrzljak i Morten Tšinakov donose u svom prepoznatljivom, audiovizualno dodatno istančanom stilu film Eeva, još jednu crnohumornu apsurdističku grotesku, ovoga puta o udovici koju od pogreba, preko karmina do reminiscencija, pokušaja odlaska i nihilističkog zaključka prate savjest utjelovljena u djetliću, gramofonski zvuk opere i bezlična grupa pokojnikovih prijatelja i kolega. Eeva je prikazana i na Berlinaleu, a nakon Animafesta čeka je glavni program Annecyja.

Virovitička animatorica Matea Kovač na Animafestu se 2019. javila Osmijehom, a u prvom nastupu u VN-u klasičnim crno-bijelim crtežom (aktovi Darka Bakliže) filma Y progovara o ženskom tijelu, erosu i lezbijskom odnosu, ali i o liniji kao osnovnom elementu likovne umjetnosti, o simbolima i obrisima, uklapajući se tako u bogatu tradiciju domaće erotske umjetnosti na intimno-metafilmski način. Tekst strastveno čita Jadranka Đokić.

U Natjecanju studentskog filma domaću kreativnost osvijetlit će Sara Tomas (Strana strana) i Dorotea Radušić (Pansion Paun), obje s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon prošlogodišnjeg, dijelom autobiografskog i eksperimentalnog Diptiha o slikarstvu, Sara Tomas ove se godine predstavlja kolažno-rotoskopskim i digitalno crtanim radom Strana strana, intimnim turističkim obilaskom Zagreba koji sjajno inkorporira gradske vedute, ali i oštećene fasade i pločnike u tkivo filma. Djelo kroz eksplikaciju za strane oči ujedno ukazuje na proturječja ovdašnjeg urbanizma i obnove te problematizira turistički diskurs. Dorotea Radušić već svojim prvim animafestovskim nastupom dobacuje do međunarodne pozornice visceralnom groteskom Pansion Paun o brijaču, restorateru i klaoničaru koji resurse i prakse navedenih zanimanja bešavno integrira u apsurd. Mnogo više od vegetarijanskog manifesta, film je alegorija na bezgranično ljudsko proždiranje koje se više ne osvrće na prirodne ili moralne kategorije, pa čak ni na vlastitu egzistenciju kada prelazi u (auto)kanibalizam.

Iz Natjecanja hrvatskog filma valja posebno izdvojiti novi rad Martine Meštrović Haljina za finale (produkcija: Kreativni sindikat) koji će se na festivalu u Annecyju boriti za glavnu nagradu. U kombinaciji stop (setovi, veći dio scenografije, pozadine) i 2D animacije (junakinja i ono što dotiče) film donosi 4. prosinca 1985. u životu jedne starice, dan naoko po svemu običan i jednako usamljen poput bilo kojeg drugog, koji protječe u mehaničkim svakodnevnim radnjama s jedne i reminiscencijama s druge strane. Dirljiva u supostavljanju prizemne cikličnosti samačkog života na koju se žena privikla bez velike patetike, poetičnih sjećanja (posebno se ističe zaključna sekvenca plesa i pretapanja dvaju obrisa tijela) i odlaska, kao i prošlosti (šlager Drage Diklića, košarkaška utakmica) i sadašnjosti ("Softest Tune" mlade kantautorice Mary May), Haljina za finale zrelo je djelo velike umjetnice animiranog filma.

Iz produkcije Kreativnog sindikata dolazi i Sjeti se kako sam jahala bijelog konja majstora domaće stop animacije Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona Volde, djelo nenarativne, asocijativne filmske strukture koje evokativnošću lutaka, ambijenta, zvuka i konobaričine struje svijesti koja uz aparat za kavu meandrira oko vitezova, konja, šećera i zvučne viljuške, tj. ukupnom audiovizualnom kakvoćom i "opipljivošću" nadmašuje čak i njihovu uspješnicu Simulakra. I ovaj film nakon Zagreba putuje u Annecy gdje će igrati u programu Perspektive.

Blok "annecyjevskih" filmova zaključuje Darian Bakliža koji se nakon debija s malim metafilmom na Animafest vraća ambicioznijim radom Ispod Maske (ALU) koji je zaslužio nastup u programu diplomskih filmova francuskog festivala. Adaptacija kratke priče "Terase" Mihovila Rismonda progovara o vršnjačkom nasilju koristeći se kombinacijom 2D, 3D i stop animacije te glasom naratora koji ispovijeda svoju ulogu u zlostavljanju školskog kolege. Efektno koristeći maske, kadrove leđa i nogu, odn. simbolički prikaz zlostavljanja, autor izbjegavanjem lica podvlači dehumanizirajuću prirodu nasilja koje se u određenim godinama čini bez neposrednog razloga. Dinamičnom izmjenom perspektiva, osjećajem za ritam te snažno poentiranim završetkom Ispod Maske kroz pojedinačni slučaj uspješno posreduje važnu temu.

Sveti ljudi Davida Lovrića (Adriatic Animation) izvanredno su, pak, lijep, teško proničan filozofsko-simbolički, šamansko-alkemijski postapokaliptični SF-u koji podsjeća na Jodorowskog i Moebiusa, ali u zagasitijim narančasto-smeđim tonovima sumraka u kojima iskazuje izvanredan osjećaj za sjenu na tragu franko-belgijske škole. Također filozofski i simbolički, ali satirički stop-animirani (lutke i piksilacija) film Antonije Begušić Republika (Zagreb film) nadahnut je Dubrovačkom Republikom i Platonovom Državom, ali je prostorno-vremenski neodređen, tj. sinkretično kombinira stvarnu i izmišljenu arhitekturu, artefakte prošlosti i sadašnjosti te zvukove različitih razdoblja u prikazu orgijastičkih, karnevalesknih i kanibalističkih bakanalija. Pritom iza povijesno utemeljenih likova stoje arhivska i etnografska istraživanja koja podupiru kreaciju silikonskih lutaka i njihovih maski. Autoričine klasične inspiracije uključuju Švankmajera, Servaisa i braću Quay, ali film je semiotičkim korištenjem medija najsličniji radu Konačnost zove Jaspera Kuipersa (Animafest, 2018) te bez obzira na drukčiju tehniku sadrži i daleke odjeke Narathova Levijatana.

Pod okriljem Zagreb filma nastala je i asocijativna adaptacija Borgesova djela Aleph Slobodana Tomića, crno-bijeli film oštrih kontura, ali glatkih prijelaza. Naglasak je na neprestanim metamorfozama, kao i na atmosferi tjeskobe koju nadopunjuju šumovi iz radijskih i TV izvora, krikovi, i dr. Tomićev prikaz "svijeta u jednoj točci" doima se klasičnim, ali je kao i njegov raniji animafestovski film Perforacije obilježen suvremenim iskustvom – u Alephu onim grada i ekrana.

Thirteen Helene Schultheis Edgeler i Richarda Edgelera (produkcija Elestra u.o.) eksperimentalni je video koji propituje aspekte djelovanja ljudske svijesti i kreativnosti u kontekstu ubrzanog razvoja informatičkih tehnologija. U ovoj kozmičkoj analizi prominentno figuriraju statue Moai, zmaj, ljudsko tijelo i point cloud estetika. Preostali naslovi Natjecanja hrvatskog filma nastali su u produkciji ALU-a. Kiberpankerska Druga koža debitantice Dore Klanac prikazuje junakinju koja pred ogledalom s obzirom na različite parametre bira novo tijelo. Izvrstan prolog budućeg duljeg SF filma ili serije realiziran je realističnom 2D animacijom te postavlja uobičajena pitanja (pod)žanra proizašla iz kasnog kapitalizma. I novi film Morane Marije Vulić Horizont smješten je u distopijsku, ovdje postapokaliptičnu pustoš, u visoki betonski toranj u kojem antropomorfna lavica-djevojčica živi spojena za kabele nekog nepoznatog mehanizma od kojega se čezne odvojiti. Alegorijski film izrazite melankolije ostvaren je fluidnom punom animacijom kakvu inače prispodobljujemo dugometražnim klasicima dječjeg filma.

U otuđenom i zagađenom crno-bijelom gradu neke neodređene bliske prošlosti iz filma Ma! Ljubav je boja! Nikoline Žabčić ljubav i analogna fotografija jedine čovjeku mogu dati malo boje. Retro glazbe, floralnih motiva i metafora, s naklonom prema klasicima Zagrebačke škole u plošnosti perspektive i razigranoj liniji jednostavnog, blago karikaturalnog crteža, radnudi naslovno emocionalno stanje kao botaničku alternativu suvremenim simulakrumima.

Još jedan film o fenomenologiji ljubavnog odnosa je i Kućica za ptice Petre Pavetić Kranjčec koja se ptičjom simbolikom služi za nježnu meditaciju o romantičnim projekcijama, razlikama u očekivanjima, prekidu i osobnom rastu. Pavetić Kranjčec Kućicu za ptice ostvarila je računalnom crno-bijelom animacijom sa snažnom sugestijom klasične olovke. Ako već ne u boji, u minimalističkom pristupu te finoći linija, pokreta i prijelaza njezin rad pomalo podsjeća i na suvremeno žensko pismo japanske animacije.

Zagrobna humoreska s blagim horor-zombi obratom Mačja hrana Antonija Klasića simpatična je priča o duhu koji želi još jednom nahraniti i pomaziti mačkicu prije konačnog rastanka. Začudna i pomalo duhovita makabrično-bajkovita premisa o baki koja se zaljubljuje u rasplesanu kosturicu Babuška ima novog dečka Deana Hamera nešto govori o drukčijem rezoniranju u starosti, ali se može gledati na više načina – film posvećen autorovim prijateljima snimljen je na njihovu jeziku i prema scenariju Aleksandre Vartsabe te možda govori o nezavidnu položaju u svjetlu suvremenih događaja, a možda je riječ i o općenitoj afirmaciji drugog i drukčijeg kroz queer identitet.

U također međunarodnom Natjecanju filmova za djecu moći će se vidjeti Hu Hu rođendanska zabava (r. Vjekoslav Živković, pr. Recircle studio) i Putovanje (r. Mirela Ivanković Bielen, pr. Luma film), a u Obiteljskom programu dugometražni Cvrčak i mravica Luke Rukavine (produkcija Diedra). U programu CEE Talents 2022 mnogi će pozdraviti priliku za ponovno gledanje Cockpere Kate Gugić.

U retrospektivnim programima Animafesta 2023 bit će prikazano više hrvatskih klasika. U sklopu tematskog programa posvećenog znanstvenoj fantastici treba posebno izdvojiti izbor SF-ova Zagreb filma. Daju se Krava na Mjesecu Dušana Vukotića, Posjet iz svemira Zlatka Grgića, Miss Link Joška Marušića, Vremeplov Darija Kukića, Čoban Matije Pisačića i Flimflam Marka Belića. U segmentu "Science Friction – kolaž u svemiru" moći će se vidjeti We Used to Call it: Moon Marka Tadića i Marienbad First Aid Kit Dalibora Barića. Retrospektiva Aleksandra Marksa sadrži ponajbolje filmove što ih je ovaj velikan Zagrebačke škole realizirao sa stalnim suradnikom Vladimirom Jutrišom (Opsesija, Pogrebnik, Mora, Muha, Bijeli osvetnik), kao i filmove Vatroslava Mimice kojima je dao značajan doprinos (Inspektor se vratio kući!, Kod fotografa).