Sinopsis

Robert (Žarko Potočnjak) je pisac ZF romana koji otkrije da može materijalizirati svoje misli. Svi misle da je lud, no kad psihijatru ispriča da su, kad je bio beba, njegovom ocu izrasle grudi da bi ga mogao nahraniti, doktor zaključi da Robert boluje od rijetke bolesti koja se zove telurgija, a to je sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju u stvarnosti. Njegova djevojka Biba (Lucie Zulova) ima sve manje razumijevanja za Robertovo pisanje i izmišljotine, ali mu povjeruje kad sama vidi troje izvanzemaljaca: Andru (Ksenija Prohaska) i dvoje djece. Naime, ta su bića doista odlučila posjetiti Zemlju ne bi li se susreli sa svojim stvoriteljem – Robertom. No njihov boravak izazvat će niz nezgodnih, pa i zastrašujućih situacija …

Film Gosti iz galaksije(1981.) spoj je znanstvene fantastike, komedije, horora, parodije, melodrame i obiteljskog filma, a današnji ga kultisti smatraju mješavinom trasha i campa. Osvojio je niz nagrada: na festivalu fantastike Fantasportou Portu (1984.), Međunarodnu nagradu za fantaziju za scenarij u Trstu 1981., prvu specijalnu nagradu žirija, Imagfic (Madrid) 1982., Grand prix, Grand prix publike, nagradu FIPRESCI, nagradu žirija za najbolju masku, nagradu publike u Cádizu 1982. te glavnu nagradu za režiju u Bruxellesu 1983. Film je režirao Dušan Vukotić, redatelj, scenarist, animator i crtač, dobitnik jedinog hrvatskog filmskog Oscara za crtani film Surogat (1961.), autor igranih filmova Sedmi kontinent, Akcija stadion, Gosti iz galaksije.

Zanimljivo je još spomenuti da je svoje prvo glumačko iskustvo, sad popularni Rene Bitorajac, ostvario kao dijete upravo u ovom filmu.

Dušan Vukotić

7. 2.1927. Bileća – 8. 7.1998. Zagreb

Studirao je arhitekturu u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata kao karikaturist djeluje u Kerempuhu (gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo - prethistorijski ljudi, sjajnu anticipaciju kasnije stripovske i animacijske serije Obitelj Kremenko tandema Hanna-Barbera). Surađuje također u Ježu, Vjesniku, Filmskoj kulturi i dr. Prvi kontakt s crtanim filmom ostvaruje početkom 1950-ih godina prošlog stoljeća u zagrebačkom Duga filmu. Debitira crtićem Kako se rodio Kićo (1951, s J. Sudarom) te kao radi glavni crtač i animator na Začaranom dvorcu u Dudincima (Fadil Hadžić 1952), u kojima pokušava stvoriti popularnog junaka (Kićo) duže aktualno satiričke crtane serije i na temeljima diznijevske antropomorfne figuracije sklopiti lokalno obojeni model crtane humoreske. U idućoj fazi (1954/55) s N. Kostelcem i grupom suradnika realizira seriju (13) kratkih reklamnih crtića, u kojima istražuje elemente reducirane, moderno sažete animacije.

Po osnivanju Studija za crtani film Zagreb filma, 1956. realizira prvi potpuno svoj projekt Nestašni robot, otvarajući seriju duhovitoga i lucidnog parodiranja najpoznatijih žanrovskih kino-modela. Slijede parodije westerna (Cowboy Jimmy, 1957), filma strave (Veliki strah, 1958), gangsterskog filma (Koncert za mašinsku pušku, 1958) i ponovno znanstvene fantastike (Krava na mjesecu, 1959), zatim još crtane bajke, (Čarobni zvuci, 1957, Abrakadabra, 1958), satira (Rep je ulaznica, 1959), te crtana ekranizacija nostalgičnoga čehovljevskog svijeta (Osvetnik, 1958). U tim djelima (surađujući s crtačima A. Marksom, B. Kolarom i Z. Grgićem, animatorima V. Jutrišom, V. Kostanjšekom, Grgićem i Kolarom, te scenografima Z. Bourekom, Z. Lončarićem, P. Štalterom, I. Voljevicom i K. Tompom) postavlja temelje svoje osobite crtane morfologije, čiji se model sastoji od bijele ili akvarelno tonirane plohe po kojoj se razigrava plošni, dinamični grafički ornament likova i dekora. Redukcija na osnovne izražajne elemente crtanog filma (ploha kao prava medijska realnost, plošno karikirani junaci, izražajnost pokreta, dekorativna funkcija boje i svođenje vanjske slikovitosti na strukturnu sintezu) pomažu mu u formulaciji vlastitoga modernog jezika crtanog filma, pa Osvetnik i Koncert za mašinsku pušku još i danas vrijede za remek-djela ovog područja. Za sva spomenuta ostvarenja nagrađivan je na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima.

Nagrade

Kao svjetskog majstora potvrđuju ga dometi čija vanjska virtuoznost i atraktivnost prenose gledalištu autorova razmišljanja o suštinskim konfliktima suvremenog svijeta i čovjekova opstanka: Piccolo (1959, nagrađen u Londonu, Beogradu, Oberhausenu (za ovaj festival Vukotić 1964. stvara špicu), Corku, Karlovym Varyma, Ciudad de Mexicu itd.), Surogat (1961, Oscar za najbolji animirani film – prvi put dodijeljen filmu izvan SAD, nagrade u Beogradu, Bergamou, Corku, San Franciscu, Oberhausenu itd.) i Igra (1962, nagrađen u Beogradu, Annecyju, Londonu, Oberhausenu, Mannheimu, Corku, Cannesu, Melbourneu, Pragu, Milanu, San Franciscu itd.). Tu Vukotićevu fazu najkraće i najpotpunije definira Vicko Raspor pišući o Surogatu: "To nisu gegovi, to je filozofija, čitav jedan nazor na svijet". Nastavljajući eksperimentalno prepletanje animiranih i igranofilmskih elemenata, realizira filmove Mrlja na savjesti (1968, nagrađen u Corku), Opera Cordis (1968, nagrađen u Beogradu, Atlanti, Mamaji itd.), Ars gratia artis (1970, nagrađen u Beogradu, Atlanti, Londonu itd.), Gubecziana (1974, nagrađen u Beogradu), Skakavac (1975) i dr. Zanimljive rezultate ostvaruje i cjelovečernjim igranim filmovima u rasponu od bajkovite metafore (Sedmi kontinent, 1966), preko aktualizacije ratne prošlosti (Akcija stadion, 1977) do znanstvene fantastike (Gosti iz galaksije, 1981), za koje je nagrađivan na festivalima u Puli, Trstu, Teheranu i dr. Predavao je filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a bavio se i teorijom animacije.

Posljednji uradci

Svoj posljednji film napravio je 1993. Dobro došli na planet zemlju, pokazavši njime da je u dobroj formi. Vukotić je započeo pripreme za veliku češko-hrvatsku animirano-igranu koprodukciju koju nije stigao dovršiti. Umire od infarkta 8. srpnja 1998.