Marcel Jean je 1999. postao ravnateljem Animacijskog studija u sklopu Francuskog programa kanadskog Nacionalnog odbora za film. Producirao je nekoliko međunarodno priznatih filmova: Black Soul Martine Chartrand (dobitnika dvadeset i dvije nagrade, uključujući berlinskog Zlatnog medvjeda), Stormy Night Michèle Lemieux (2003., dvanaest nagrada, uključujući berlinskog Kristalnog medvjeda), Accordion Michèle Cournoyer (2004., prikazanog u konkurenciji festivala u Cannesu, nagrađenoga u Leipzigu i Dresdenu). Marcel Jean vjeruje u proaktivnu politiku međunarodne koprodukcije, što ga je dovelo do suradnje s norveškim redateljem Pjotrom Sagepinom (Aria, 2001., deset nagrada, Through My Thick Glasses, 2004., dvanaest nagrada), Dancem Lejfom Marcussenom (Angeli, 202., nagrađen u Zagrebu), Portugalcem Abijem Feijom (Stowaway, 2000., osam nagrada), Švicarcem Georgesom Schwizgebelom (L'homme sans ombre, 2004., dvanaest nagrada, Jeu, 2006., nagrađen u Hirošimi i Ottawi) i francuskim redateljem Philippeom Jullienom (Ruzz and Ben, 2005.). Pod njegovim se vodstvom Nacionalni odbor za film povezao s francuskim studijem Folimage i pokrenuo studijski program za umjetnike filmske animacije. Njihove su najpoznatije koprodukcije Francesc lo Valent (Carles Porta Garcia, 2002., četiri nagrade), Circuit marine (Isabelle Favez, 2003., pet nagrada) i Tragic Story with a Happy Ending (Regina Pessoa, 2005.).  Marcel Jean je 2005.napustio Nacionalni odbor za film  i osnovao vlastitu produkcijsku kuću.