Veliko natjecanje kratkometražnog filma Animafesta Zagreb jedna je od tri najprestižnije konkurencije umjetničke animacije u svijetu. Kome će ove godine pripasti Grand Prix i kvalifikacija za Oscara ocjenjivački sud odlučit će između 35 djela iz 23 zemlje produkcije, među kojima je s tri rada zastupljena i Hrvatska. Selekcijsku komisiju koja je u natjecanje pripustila manje od 4% prijavljenih radova činili su Daniel Šuljić, Martina Meštrović i Ivan Slipčević. Sedam filmova na Animafestu 2024 imat će svjetsku premijeru, tri međunarodnu, a svi se po prvi puta prikazuju domaćoj publici.

S tehničke strane konkurenciju opisuju stanoviti „povratak olovci i grafizmu“, raskošne boje (naročito uljanih i akrilnih) slikarskih filmova i hibridizacija stop animacije s 2D-om i 3D-om. Natjecanje se tematski nešto teže svodi na zajedničke nazivnike, ali zamjetan je broj djela posvećen osobnim i kulturnim memorijama, otuđenju, mitologiji, psihologiji nagona, okolišu, ratu te posebice ženskim iskustvima i perspektivama kojima pripadaju i dva uoči Animafesta kritički najhvaljenija filma.

Žena je žena
Prikaz relevantne društvene problematike – predugog ostanka zrele djevojke u obiteljskom domu – u filmu 27 Flóre Anne Bude povezan je s djelomično psihodeličnim, a djelomično grotesknim tretmanom eksplicitnih seksualnih fantazija, mladenačkog clubbinga, razmjernog siromaštva i duboke frustracije. Energičan (rasplesan i bešavno montiran), autentičan (autobiografska inspiracija), duhovit i tužan u isti mah, film dominantno crvenih, ružičastih i ljubičastih tonova u Cannesu je osvojio Zlatnu palmu, u Annecyju Kristal, a nominiran je i za Europsku filmsku nagradu. Elektra Darije Kaščeve, tehnički ambiciozan hibrid animiranog, piksilacijskog i lutka filma te igranih segmenata, također je posvećena osobnoj memoriji protagonistice koja pri autosekciji davnog rođendana koristi psihoterapeutske i izvedbene metode. Prikazana u Cannesu i Annecyju, a nagrađena u Ottawi i Torontu, Elektra je ponajprije spektakularna studija traumatične formacije ženskog identiteta u okrilju složenog odnosa s roditeljima, Barbie kulture, zubarskog pribora te uspostavljanja seksualnosti i slike vlastitog tijela. Također je i suvremena reinterpretacija antičkog mita i psihoanalize.

Nakon Sirena i nosoroga (Animafest 2018), Viktória Traub vraća se u Veliko natjecanje Cipelama i kopitima, radom u kojem ponovno miješa mitološko-bajkovita nadahnuća i žensku perspektivu. Kentaurica zaposlena u salonu ljepote vene za stopalima koja bi joj omogućila nošenje cipela. Ostvarujući romansu s bogatim postolarom, krokodilom koji se teško opire primarnim nagonima, junakinja traga za samoprihvaćanjem u svijetu životinjsko-ljudskih hibrida, tj. potiskivanja i konformizma. Originalan dizajn likova i pozadina (naslikanih posebnim digitalnim kistovima) upotpunjen je maštovitim prikazima spajanja dvaju tijela. U kombinaciji tuša i vodenih boja nanesenih preko crteža kolumbijska Kuja Carle Melo Gampert pripovijeda doživljaje još jednog hibrida: djevojke-barske ptice koja „odlijeće od kuće“, seksualno frustrirane zaštitničke majke i psećeg ljubimca kako bi i sama iskusila tjelesne užitke i razočaranja. Film je to koji propituje uloge majke, kćeri i intimne partnerice. Finkinja Elli Vuorinen u svom četvrtom animafestovskom filmu Izložba cvijeća na začudan, razglobljen i metaforičan način povezuje cvjećarstvo i generacijski diferencirane ženske rodne uloge 19. stoljeća. Aluzivni prikaz visoko kodificiranih socijalnih interakcija i igara (lov, kroket, izložba) u živim bojama, blago retro (ali nipošto nekritički nostalgičnom) dizajnu i asocijativnim montažnim sponama popraćen je za Vuorinen uobičajeno promišljenom zvučnom slikom. Inspiraciju za film pronašla je u vlastitom ladanjskom životu, vrtlarstvu i majčinstvu. Korejka Yumi Joung, Animafestova pobjednica 2014., svojim osobitim minimalističkim stilom nacrtala je, pak, Krug – psihološku minijaturu koju je lako tumačiti kao pogled u otuđenje ansambla tipiziranih prolaznika, ali ju se može gledati i kao komentar na lakoću uvjetovanja suvremenog čovjeka koji bespogovorno prihvaća provizorno ograničenje što mu ga bezinteresno nameće jedna djevojčica.

Slovensko-hrvatske (Finta Film, Adriatic Animation) Tri tičice Zarje Menart u višeslojnoj kombinaciji kolažne i uljne animacije postižu pomalo mračnu, folklorno-magijsku atmosferu koja se dotiče veze čovjeka i prirode te njezinih ciklusa, ali moguće aludira i na psihu junakinje u neobičnom odnosu s bakom ptičjega lica. Talijanski veteran Gianluigi Toccafondo, poznat po jedinstvenom stvaralačkom procesu koji polazi od fotografskih printova, prelazi preko slikarstva, a završava s kamerom, u novom radu Glas sirena nudi rapsodiju boja, metamorfoza i međusobnog "proždiranja" morskoga života preko koje se prolama sirenski zov. Film isprva napete i prijeteće, a potom blaže, istraživačke atmosfere inkorporira uz mitološke i motive majčinstva, ali i antikolonijalističke i ekološke aluzije. S vizualne eksplozije motiva ženskosti, sestrinstva i majčinstva u južnokorejskom Ponovno se roditi s tobom redateljice Inju Park također je teško skinuti pogled – ovaj slatkiš za oči koji se u Zagrebu prvi puta predstavlja svijetu uokviren je floralnim, ali također i mitološkim detaljima te neproničnim, ali emotivnim voice overom. Lijepim i nepretencioznim crno-bijelim crtežom Delia Hess asocijativno niže „prelijevajuće“ motive urbane svakodnevice i ženskoga tijela praćene muzakom telefonske linije Na čekanju – djelu čija bi se svjetska premijera na Animafestu mogla nasloviti i „prizori plutajućeg otuđenja“. U simpatičnom lutka filmu Zaljubiti se u Gretu Gustavo Arteaga kreativno i duhovito vizualizira, pak, zaljubljivanje urbane profesionalke u privlačnu vodoinstalaterku. Uobičajenu haptičnost filcanih lutaka Arteaga dopunjuje izvrsnim dizajnom setova i korištenjem provodnog motiva vode. Nasuprot ovom bogatstvu, tek su se tri filma eksplicitnije pozabavila suvremenim maskulinitetom. Njihova kvaliteta srećom je obrnuto proporcionalna kvantiteti.

Čovjek koji je volio žene
Treći film Nicolasa Keppensa Prekrasni muškarci okreće se lutkama kako bi ispripovijedao istanbulske doživljaje trojice braće u iščekivanju transplantacije kose. Problemi komunikacije, muškosti opterećene nesigurnošću i osamljenošću te specifične vrste turizma u središtu su filma koji se i uz obilnu dozu susramlja nameće pogođenim humorom. Keppens je ponešto primirio sklonost karikaturi, kritici malograđanštine i križanju emocionalnosti s groteskom kako bi uz karakteristične uriseidlovske trenutke u film pripustio i ponešto simpatije za likove. Humoran i životan Seks moje majke Francisa Canitrota o neprimjerenom odnosu napaljene starice prema sinu koji se o njoj skrbi ukazuje, pak, na dalekosežne posljedice pretjerane roditeljske brige za intimni život potomaka, kao i na potrebu da se stavovi predaka u nekom trenutku „zakopaju u zemlju“. Ovaj hibrid stop-animacije i 3D-a nastao fotogrametrijskim tretmanom lutaka upravo zahvaljujući odabranoj tehnici neposredno, opipljivo i maštovito, a bez suvišne eksplicitnosti tretira sklop seksualnog nagona, voajerizma i starenja. Prikazan i na festivalu u Cannesu, Seks moje majke daleku je inspiraciju pronašao u filmu Čovjek koji je volio žene Francoisa Truffauta. Naposljetku, Ivan Li kao odgovor na metafizičke dvojbe maskuliniteta nudi Kiši u piši – vrtoglavi 3D pastiš na razmeđu cyberpunka, psihodelije, grotesknog humora, body horora, genitalija i nasilja. Prvotna pojavnost enginea kakve jeftine videoigre temeljito je razrađena pomaknutim konceptima, izvrsnom montažom, besprijekornim ritmom te eksperimentalnim postupcima i crno-bijelom estetikom središnjeg dijela, pri čemu film uvijek ostaje narativan. Vjerojatno najintenzivnije iskustvo ovogodišnje selekcije sasvim sigurno nije za svakoga, ali smjeliji istraživači medija na ovu bi se odiseju morali otisnuti jer je uobičajena floskula „visceralno“ rijetko kada bila primjenjivija.

Ženska francuskog poručnika
Ryo Orikasa vraća se na Animafest (Zadana točka,Nagrada „Zlatni Zagreb“ 2016) filmom Bijedno čudo nadahnutim istoimenim djelom pjesnika i slikara Henrija Michauxa. Pobjednik Ottawe, rukom crtani (olovka, tuš, boje) film besprijekorne fluidnosti pokreta djelomično je apstraktni, a djelomično figuralni prikaz rečenica koje poprimaju različite, pa i piktogramske oblike pri ilustraciji teksta koji se bavi bijesom i nasiljem, planinama i morem, solilokvijem uživatelja meskalina, ali prije svega samim sobom. Istovremeno urnebesan, sjetan i bizaran, lutka metafilm Wander to Wonder Nine Gantz pogled je „iza kamere“ tipičnog televizijskog, igrano-animiranog dječjeg serijala 1980-ih, ali nakon smrti autora iza kojega u napuštenom kućnom studiju ostaje trojac minijaturnih glumaca. U pokušaju da serijal i sebe održe na životu, prije negoli potonu u primarne nagone oni ustrajanjem u neispunjenim šekspirijanskim, žonglerskim i emocionalnim ambicijama ustvari dekonstruiraju kodove sličnih dječjih programa i videoestetike. Wander to Wonder premijeru je imao u Veneciji, a nominiran je za Europsku filmsku nagradu. Velemajstorskim likovnim senzibilitetom stvarajući prizore koji bi ih u nekom od mogućih svjetova mogli povezivati, rekorder među Animafestovim laureatima Georges Schwizgebel filmom Od jedne slike… do druge udahnjuje život dvama slikarskim platnima, Olimpiji Édouarda Maneta (1863) te Bijelom i crnom (1913) Félixa Vallottona. Čini to sebi svojstvenim akrilom na folijama, fluidnim transformacijama i istaknutom ulogom klasične, ovdje gitarske glazbe. Catherine Buffat i Jean-Luc Gréco, par koji je u ovom natjecanju debitirao 2016.,vraća se u najprestižniju konkurenciju grotesknim papirnim kolažom s metafilmskim podtekstom Vrlo uvrnute priče o bratskom maltretiranju i pokušaju osvete. Boje tradicionalno nadzastupljene groteske brani i švicarska distopija Matta i Matto (prikazana i na Sundanceu) storija o nadrealnom putujućem hotelu u kojem se, uz „prstastu nadnicu“, manifestiraju duboke žudnje za dodirom. Rad Biance Caderas i Kerstin Zemp koji na pomaknut način istražuje pitanja bliskosti i intime, normalnosti i ludila te potrebe za moći neupitno je i refleksija na pandemijsku prohibiciju.

Slike iz sjećanja
Nakon izvrsno primljenog dugometražnog Prijelaza (Animafest 2022), Florence Miailhe u svojim prepoznatljivim tehnikama ulja na staklu i platnu predstavlja nam film Delfin, rad gauguinovskih likovnih sugestija o sjećanjima francusko-židovskog plivača Alfreda Nakachea. Nagrađen na Berlinaleu, Delfin kistom poteže od protagonistova djetinjstva i mladosti, karijere olimpijskog plivača i očinstva, preko Drugog svjetskog rata, Auschwitza i obiteljske tragedije, do poslijeratnih OI, rada s mladima i starosti opterećene uspomenama. Odabrana tehnika pritom se ne pokazuje tek lijepom, već iznimno funkcionalnom u ostvarivanju bešavnih kronotopskih prijelaza. Nadahnuta nepovezanim impresijama vlastita djetinjstva, još jedna Animafestova zvijezda, virtuoz originalnih animiranih perspektiva Tomek Popakul u tradicionalnoj crno-bijeloj estetici tuša Zime, korežirane s Kasumi Ozeki i nagrađene u Ottawi,dajemagijskorealističku i mozaičnu fresku otočnog ribarskog naselja. Nakon crvenog noise prologa koji bilježi umorstvo mačića, film poskakuje po iskustvima pobožne djevojke, a daljnji događaji uključuju pobunu životinja, seosku hajku, susret s Isusom itd., kao i teme poput alkoholizma, nasilja i indiferentnosti. A govoreći o svježim animiranofilmskim perspektivama, pozornost valja skrenuti i na alegoriju nemogućnosti i/ili kraja ljubavi koja „odlijeće“ – južnokorejski film U oblacima (r. Seok-ho Shin). Njegove „nemoguće“, začudne fokalne točke uparene su s crtački privlačnim prikazom razdvajanja još jednog nesretnog suvremenog para.

Novi rad Veljka i Milivoja Popovića također je posvećen sjećanju – onom Tisje Kljaković Braić na djetinjstvo u Splitu 1980-ih. Žarko, razmazit ćeš dite! djelomična je adaptacija njezine knjige U malu je uša đava, a autorica potpisuje i crteže likova i pozadina filma nastalog u produkciji Prime Render studija, Bagan Filmsa i 3D2D Animatora. Iskrena, duhovita i dirljiva obiteljska priča fokusira se ponajprije na Tisjin odnos s djedom i bakom. Jedna od najprodavanijih domaćih knjiga proteklog desetljeća tako nakon kazališne predstave dobiva i svoju animiranu adaptaciju koju Animafest premijerno prikazuje svijetu. I flensburški profesor Klaus Hoefs u filmu Ujaci i ja (također svjetskoj premijeri) privlačnim grafizmom vodi nas u ljetnu pastoralu vlastita sjećanja, na imanje kojem pristupa analitički i tipološki, segmentirajući prostor, objekte, ambijent i memoriju. Na trenutke nalik nizu studija olovkom, filmbez obzira na povremene suptilne digitalne efekte i skicozne likove konvenira poklonicima dobrog starog grafita. S jednim okom vjerojatno također uprtim u vlastito djetinjstvo, Osman Cerfon nudi nam, pak, duhovitu minijaturu o dječjoj prirodi Aaaah! prikazanu na Berlinaleu i Clermont-Ferrandu.

Čileanske Bilježnice s imenima umjetnički su, stop-animirani i 2D spomen na 51 maloljetnika nestalog u ranim danima Pinochetove diktature. Plod pomnog, transmedijskog istraživanja i kolektivnog rada s polaznicima svojih radionica potpisuju Cristóbal León i Joaquín Cociña, umjetnici duboko posvećeni bremenitoj povijesti svoje zemlje (Kuća vukova, Ande, Kosti). Eksperimentalni film nastao spojem tradicionalne i stop animacije stereoskopskih makro fotografija (S3D) Entropijsko sjećanje prikazuje procese truljenja i hrđanja obiteljskih albuma pod utjecajem vode. Baveći se na taj način potonulim, izblijedjelim i „nagriženim“ uspomenama, Nicolas Brault ostvaruje nepogrešivo senzoran rad izrazite taktilne sugestije. I Obiteljski albumi Moïe Jobin-Paré atmosferičnim jukstapozicijama naslojenih prikaza krajolika, tijela i prostora u hibridu crteža, 2D-a, intervencija u filmsku traku i fotografija upućuju na fragmentarnost sjećanja. Film čija poetika ponajviše nalikuje retro-nostalgičnom found footage-u nagrađen je u Ottawi.

Neugodne istine
Animafestova pobjednica iz 2022. (Smetlar) Laura Gonçalves vraća se na festival svjetskom premijerom filma Percebes nastalog u suradnji s Alexandrom Ramires (Veza, Animafest 2020) i u nas omiljenim portugalskim studijom BAP čiji se filmovi redovito ističu raskošnom pojavnošću i aktualnom tematikom uvijek barem dijelom povezanom s okolišem. Percebes nije iznimka – kroz vrstu školjaka neobična izgleda koje obitavaju u vodama Algarvea djelo progovara o zajednici koja se „rađa“ iz mora dok simbolički pregnantne delicije putuju do tržnice i stola. Antropološkog, dokumentarnog prosedea, film okupan narančastim i plavim tonovima komentira i dalekosežne posljedice turizma na lokalni život. Hotel Miracle Nienke Deutz govori također o turizmu, a temelji se na zanimljivoj premisi sredovječne samice u resortu prilagođenom obiteljima i trudnicama. U promišljenom spoju forme i sadržaja, likovi su nacrtani kao transparentni, potom izrezani i postavljeni u stop-animacijske setove.

Nakon što se tri godine zaredom (2020–2022) probijala u Natjecanje studentskog filma, Sunčana Brkulj Leptirom (Adriatic Animation, Late Love Production)napokon debitira i u najprestižnijem Animafestovu natjecanju. U živopisnom, zasićenom spoju glinamacije i 2D-a ponešto se odmiče od ranijih boja, ali ne i od prepoznatljive sinkronije, mnoštvenosti i dopadljivog dizajna likova. Organska sraslost i paralelizam života (privremeno zaustavljenog začepljenjem izvora) tako se ovoga puta odvijaju na pastelnim pozadinama, ali glazba i zvuk i dalje su važni strukturni elementi filma kojega se u potrazi za propuštenim detaljima može gledati uvijek iznova. Pariška animatorica Alice Saey 2018. oduševila je Animafestovu publiku videospotom Mark Lotterman – Happy s rasplesanim guskama, pa su šmekeri 2020. pohrlili i na Careful za Jo Goes Hunting. Ove godine Saey će nam prikazati Flatastic, distopijsku viziju diljem koje ovoga puta plešu raže. Njihove su ambicije, međutim, mnogo veće – pobuna protiv nagužvane, plastične ljudske civilizacije koju će spljoštiti na svoju sliku i priliku te je vratiti moru i plesu. Ekološka parabola pastelnih, ružičasto-ljubičasto-narančastih i plavo-zelenih nijansi do sada je najambicioznija demonstracija Saeyine uistinu osobite poetike organskih koreografija i grupnih dinamika.

Štutgartska autorica Irina Rubina, afirmirana također videospotovima (ponajprije jazz skladbi), potaknuta ruskom invazijom na Ukrajinu u danas razmjerno rijetkoj tehnici pinscreena na Animafestu premijerno predstavlja Proturječnost praznine, razmišljanje o materinjem ruskom i usvojenom njemačkom jeziku – medijima uspavanki, ali i zločina. Ruta iranskog autora Babaka Beigija, još jedna svjetska premijera, vodi nas u poziciju vozača kamiona koji cijeloga života istim putem prevozi zarobljenike, nastojeći uznemirujuće zvukove strijeljanja prekriti glasnom glazbom. Neočekivani završetak ovoga filma snježne, crno-bijele atmosfere, čiju cikličnu tenziju podvlače upravo izvanredna zvučna slika i likovna „profilnost“, gleda se kao egzistencijalistički komentar na (ne)izdržljivost individualne psihe u srazu s kolektivnim užasom. Naposljetku, grčko-belgijski lutka film Spremni Eirini Vianelli, autorice koja uz animiranofilmsku gradi i kazališnu karijeru, vodi nas u zgradu grčkog parlamenta u kojem zaposlenici u očekivanju apokalipse umiru od dosade, apsurda i besmisla. Politička satira s osjećajem za klasno pitanje odjednom se, međutim, pretvara u catchy mjuzikl.