Veliko natjecanje dugometražnog filma u 2023. godini izrazito je ekskluzivna, ali sa šest filmova koji su prošli selekciju umjetničkog ravnatelja Daniela Šuljića tematski i stilski raznolika konkurencija čije će se središnje projekcije odvijati u večernjim satima pod vedrim nebom Ljetne pozornice Tuškanac.

Adaptacija šest priča Harukija Murakamija Slijepa vrba, usnula žena Pierrea Földesa, francusko-američkog skladatelja, slikara i redatelja mađarskih korijena koji se proslavio glazbom za videoigre (npr. serijal Hitman), filmove i ceremoniju otvaranja zimskih OI 2002, ima epizodnu, ali uokvirenu strukturu pri pastiširanju majstorovih djela. Radnja počinje u Tokyju gdje nakon velikog potresa (psihološke rupture) bankovnog činovnika Komuru napušta vijestima zatravljena supruga Kyoko, fokalizacijski razmjerno potisnut lik čije vizije filmu daju naslov. Komuri prijeti prekid radnog odnosa, a nestaje mu i mačka, pa on putuje na Hokkaido kako bi dostavio paket nepoznatog sadržaja. Njegov kolega Katagiri u stanu, pak, zatječe veliku žabu (fantaziju društvene relevantnosti) koja citirajući klasike traži činovnikovu pomoć u spašavanju grada od divovskog crva (utjelovljenja bijesa suvremenog čovjeka i rušilačke snage prirode). 3D motioncapture stvarnih glumaca usađen je u 2D film blijedih, pastelnih, kadšto zagasitih boja s prozračnim drugim planom u službi efemernosti (prolaznici su praktički nevidljivi "duhovi"). Film nadrealističko oniričke, magijskorealističke logike koja kombinira vizualnu doslovnost i simboličnost važnim se djelom odvija u Murakamiju omiljenim liminalnim prostorima te prikazuje urbano otuđenje, egzistencijalističku tjeskobu, anksioznost, nesigurnost, prepuštanje, emocionalnu otupjelost i banalnost svakodnevice, ali i humor, eros te potragu za bliskošću i smislom. Veza sna (u koji likovi često zapadaju) i jave izravna je i oblikotvorna, dok je problematika korporativnih racionalizacija i medija potisnuta na obod filma. Dijaloški bogata Slijepa vrba, usnula žena po uzoru na vlastite predloške djelo je sklono referencama na visoku i popularnu kulturu, a odvija se polaganim čitalačkim ritmom kišnog nedjeljnog popodneva uz akustičnu pratnju smooth jazza.

Svoj drugi dugometražni rad Moja romansa s brakom, djelomično autobiografski, feminističko-satirički mjuzikl o sazrijevanju latvijske umjetnice Zelme kroz dva braka i društvena sustava te više partnerskih odnosa u Zagrebu predstavlja Signe Baumane. Od Sahalina i Rige, preko Moskve do Toronta pratimo priču o ljubavi i patrijarhatu, vršnjačkom, bračnom i institucionalnom nasilju, spolu i rodu, identitetu i konvencijama, pritiscima i konformizmu, ideologiji i individualizmu. Skicozni, blago karikaturalni 2D likovi (olovka na papiru), često prikazani profilno kreću se detaljnim stop-animiranim 3D pozadinama od kaširanog papira, no taj je postupak (kojega je smisao ukazivanje na procjepe identiteta, očekivanja i žudnji), poznat iz autoričine ranije uspješnice Kamenje u džepovima (2014), ovdje upotpunjen edukativnim bihevioralno-neurološkim segmentima u kojima poosobljena moždana stanica objašnjava biokemijske procese junakinjinih emocionalnih reakcija. Distinktivnu animaciju tih segmenata koji otvaraju pitanje slobodnog izbora potpisuje Yajun Shi, no i sama se Baumane tijekom sedam godina rada na filmu posvetila neurologiji, biologiji i antropologiji ljubavi kako bi u zaigranom znanstvenom diskursu pronašla dopunu svojoj beskompromisno ironičnoj i političkoj dekonstrukciji romantičnih mitova i feminiteta koji iz njih proizlazi. Subjektivno-objektivna i privatno-sociološka supostavljanja fantazija i prizemne stvarnosti, indoktrinacije i neobuzdana karaktera (junakinja se često transformira u nesputani životinjski oblik mačke) te podsmješljivog prikaza ljubavi i teških tema temeljna su os koja film odvodi i u neizravnu polemiku s mizoginom prošlošću dugometražne animacije. Glavnu glasovnu ulogu tumači poljsko-američka glumica Dagmara Domińczyk proslavljena serijom Nasljeđe, a 24 pjesme, među kojima su posebno upečatljive one krilatog kora seoskih žena-harpija što poje o podređivanju, udaji i rađanju,skladao je Kristian Sensini.

Plastično nebo (r. Tibor Bánóczki, Sarolta Szabó) postapokaliptični je SF loganovsko-soylentske premise, sa snažnijim ekološkim podtekstom Tihog bijega i psihološkom dramom Solarisa. Osim klasičnih distopija 1970-ih, u mađarsko-slovačkom djelu vidljivi su i mitološki odrazi Apolona i Dafne te tipski SF motivi poput ludog znanstvenika. No i pored navedenih nadahnuća i općih mjesta ovaj impresivno monumentalni, a tako intimni, atmosferični i melankolični filmnekako uspijeva biti posve ostvarena i aktualizirana, sjajno dizajnirana i relevantna, emocionalna i poetična parabola u najboljoj tradiciji žanra. Godine 2123. Budimpešta je posljednji mađarski grad koji preživljava zahvaljujući kupoli i društvenom ugovoru po kojem ljudi na 50. rođendan tijelo predaju Plantaži gdje ono biva postepeno preobraženo u drveće jestivog lišća. Nora, 32-godišnja supruga psihijatra Stefana ne može prihvatiti sinovljevu smrt pa se dobrovoljno predaje na Plantažu s koje će je Stefan pokušati spasiti. Etičke dileme, žrtvovanje i samožrtvovanje, tjelesna autonomija, nošenje s gubitkom, odnos prema kraju civilizacije te aluzije na aktualne mađarske obiteljske politike neke su od tema pripovijesti koja je istovremeno i oda ljubavi (čovjeku) i ljepoti (samoobnovljivoj prirodi). U skladu sa znanstveno-spekulativnim načelima lišeno neutemeljenog optimizma, Plastično nebo također je i parabola o djeci (novim generacijama, evolucijskom razvoju) čiji cvat priječe sebični roditelji. U razmjerno polaganom ritmu otkrivanja očuđenog svijeta film stavljanjem na kocku pojedinačnog života i čitavog čovječanstva te vrlo neposrednim slojem (trans)humanosti uspijeva sačuvati napetost. Uz pomoć geologa, meteorologa i botaničara, autorski par sam je napisao, nacrtao i tijekom sedam godina snimio film u kombinaciji računalnog 3D svijeta i klasične, ručne rotoskopije. Upravo je 3D omogućio izvanredno svjetotvorstvo sa svježim prikazom metropolisa kao kombinacije socrealističkih i kiberpankersko-secesijskih utjecaja.

Jedan od najznačajnijih suvremenih španjolskih autora, strip-umjetnik i animator Alberto Vázquez proslavio se antropomorfnim likom Birdboya iz istoimenog kratkog filma i grafičkog romana, da bi na zagrebačkom festivalu debitirao dugometražnim Psihonautima, zaboravljenom djecom (2016). U narednim godinama Animafest je u različitim programima prikazao i s njime povezane radove Krv jednoroga i Dekorado, kao i Dom bez doma koji je stilski istupio iz ovog opusa. Nasilje s elementima splattera, prijezir prema različitosti, suprematizam, niski nagoni, obiteljski odnosi i traume, podsvijest i osamljenost, droge, ali i tople emocije, ekološke poruke, humor i snažan zagovor slobode karakteristična su obilježja Vázquezova rada, vidljiva i u njegovoj ovogodišnjoj kulminaciji – Ratovima jednoroga. Svojevrsno proširenje Krvi jednoroga, Ratovi jednoroga antiratni su crnohumorni film koji istupa ponajviše protiv militarističkog, kulturnog i religijskog fašizma, indoktrinacije i kolektivne mržnje kroz priču o uvojačenoj medvjeđoj braći koja nakon drila polaze u "vijetnamski" šumski boj protiv jednoroga. Osim u perverznom društvenom sustavu razrađene huškačke mitologije i permanentne krize na čelu s ciničnim časnicima i svećenstvom, Vázquez korijene zla i potonuća u ludilo pronalazi i u obiteljskoj patologiji, tj. djetinjstvu protagonista. U ovoj šokantnoj fantaziji psihodelično vibrantna "nevinost, ljepota i slatkoća" u nijansama magente, petrolej i neonsko plave te ružičaste bivaju rastrgane na komadiće, ali eksplicitno nasilje nalik onom iz serije Happy Tree Friends ovdje nije samo sebi svrhom, već je u službi antiratne poruke. Jukstaponiranje bucmastih likova velikih očiju i njihovih uznemirujućih djela u miyazakijevskom krajoliku autorski je postupak koji u Ratovima jednoroga doseže krajnje granice jer su oni, za razliku od Vázquezovih ranijih filmova, u potpunosti lišeni nade, pa se na njihovom kraju glavom i blatom uspravlja – čovjek. Vázquezovim potvrđenim inspiracijama (Apokalipsa danas, Bambi, Biblija) mogu se dodati barem Watership Down, Full Metal Jacket i Princeza Mononoke, kao i brojni drugi antiratni i environmentalistički klasici.

Monstruozno-sablasni japanski anime zastupljen je, pak, svjetskom premijerom psihološkog body horora Amritina gozba nezavisnog umjetnika Sakua Sakamota čiji smo dugometražni debi Aragne: Grimizni znak gledali na Animafestu 2019. Radnja Amritine gozbe prethodi Grimiznom znaku, pa će obožavateljima biti posebno zanimljivo pratiti doživljaje srednjoškolki Tamahi, Aki i Yu (među glasovnim talentima najpoznatija su japanska imena Maaya Uchida i Kana Hanazawa) u već poznatom stambenom kompleksu u kojem se vrijeme i prostor savijaju u čudovišnu paralelnu stvarnost pod utjecajem nejasnog znanstvenog eksperimenta. Kao i u proteklom filmu, Sakamoto koji je ime stekao digitalnim efektima na filmovima drugih autora (npr. Ghost in the Shell 2) rado koristi sugestiju kamere iz ruke u posredovanju nesigurnosti i uznemirenosti, dok idiosinkratičnom računalnom animacijom pozadina i lens flareom bremenitim osvjetljenjem izvan žanrovskih stereotipa kompenzira određeni manjak fluidnosti pokreta. U dizajnu stravičnih prizora Sakamotove inspiracije u području su biomehaničkog horora (s naglaskom na "entomološku korporealnost"), dok je prodiranje nepoznatog zla u um više u polju narodne fantastike, a sama premisa u susjedstvu SF priča o potrazi za besmrtnošću. U postepenoj gradnji užasa kroz uhvaćenost u vremensko-prostornom loop-u gledatelj-namjernik mogao bi primijetiti određene nelogičnosti (npr. preneražena školarka pasivno iščekuje da je sablast probode sleđa), ali riječ je o konvencijama japanskog horora uklopljenima u cjelovito alegorijsko djelo o odrastanju, prigrljivanju promjena i evoluciji (kakva god ona bila). Valja, međutim, upozoriti kako se film izravno dotiče i problematike maloljetničkih samoubojstava pa je namijenjen isključivo odraslim gledateljima.

Kineski film Nema promjena u našem životu (r. Jingwei Xu) o suzafonistu (vrsta tube) imena Ba koji se s instrumentom "omotanim oko tijela" nakon studija vraća u rodni grad nadahnut je autorovim djetinjstvom u uspavanom provincijskom industrijskom središtu. Supostavljanje junakovih interesa, ciljeva i pitanja prozaičnom životu okoline u podigranom i neemocionalnom, umorno-otuđenom tonu polazište je djela u kojem se percepcija, snovi i stvarno stanje narodnog umjetnika u potrazi za poslom u suhom, tragikomičnom tonu sudaraju s čamotinjom sredine i likovima koji iz nje proizlaze (prijatelj, bivša djevojka, otac i njegova nova partnerica). Neobični instrument koji junak na sebi nosi u dubokom je kontrastu s umjetnički nezainteresiranim življem što filmu daje humorno-apsurdni prizvuk. Nema promjena u našem životu uz to je i film vrlo zanimljivog kadriranja, izreza i mizanscene u kojoj likovi rijetko zauzimaju središnje pozicije, a najčešće su prikazani profilno ili neprirodno frontalno te u polutotalima koji ukazuju na njihovu beznačajnost. Iako je riječ o 2D filmu, polagane i pomalo neprirodne kretnje likova po lijepo crtanim pozadinama nalik umjetničkom stripu podsjećaju na one svojstvene kolažnoj tehnici. Oneobičavanju doprinosi i filmska glazba izvedena na mandolini koja ne pripada kineskom, već mediteranskom kulturnom krugu, ali čijim bi se manjim mjestima i njihovoj "postojanosti", kao i nekim navikama stanovništva, ovaj film itekako mogao prispodobiti.