Logo_hovers_2024
Title
Svjetski festival animiranog filma /
6. do 11. lipnja 2022.
Svjetski festival animiranog filma / 6. do 11. lipnja 2022.
hr | en

Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2022 donosi sedam osebujnih priča
31/05/22

Ako je Hayao Miyazaki najcjenjeniji, onda je za Oscara nominirani Mamoru Hosoda sa svojim studijem Chizu zasigurno najpopularniji redatelj dugometražne anime. Teme mladosti i sazrijevanja u otežanim uvjetima i neobičnim situacijama postojano karakteristične za njegov rad središnje su i u Hosodinu posljednjem filmu Bellekoji je u Cannesu zaslužio 14-minutne stajaće ovacije, a u VN dugometražnog filma Animafesta 2022 ima svoju hrvatsku premijeru. Povučena i ožalošćena, pjegava sedamnaestogodišnjakinja u virtualnom je svijetu zahvaljujući pomoći školske prijateljice velika pjevačka zvijezda – u mreži "U" privlači talentom biometrijski izvučenim iz njezina "zapisa" te digitalnim krpežom pjesama i izgleda. Problemski, ali ne osuđujući pogled na društvene medije i internet (posebno upečatljiva oštrica upućena je "komentarima"), odnosno na život na razmeđu dviju realnosti, oduševljava podjednako realizmom scenografije i razigranim prikazima fantazije s autoru omiljenim elementima futurizma i nadrealizma. Disneyjev animator Jin Kim sudjelovao je u oblikovanju glavnoga lika, dok je slavni irski studio Cartoon Saloon radio pozadine, pa ne čudi da je ukupni rezultat uistinu spektakularan prizor za oči i uši, podjednako u hiperrealističnom "stvarnom" i nemoguće mnoštvenom virtualnom svijetu. Na pola puta između pop-glazbenog SF-a i aktualizirane adaptacije Ljepotice i zvijeri (izvorne, kao i Disneyjeve verzije) te s karakterističnim anime humorom koji ovoga puta počiva na kontrapunktu digitalnog i analognog, Belle je realizacija Hosodina tridesetogodišnjeg sna o adaptaciji omiljene bajke.

Za Oscara nominirana dobitnica Zlatnog medvjeda i Annecyjeva Kristala, češka redateljica Michaela Pavlátová predstavlja nam pak Maad, moje sunce, slobodniju adaptaciju romana Frišta Petre Procházkove temeljenog na ženskom iskustvu života u Afganistanu. Gorko-sladak film o predanosti, slobodi izbora i balansiranju između osobnog i kolektivnog morala prati prašku studenticu koja udajom seli u Kabul i pod novim imenom Herra pristupa obitelji supruga Nazira. Par koji ne može imati djece preuzima brigu o dječaku Muhamedu koji pati od hidrocefalusa, ali u novoj obitelji postaje poveznicom, svjedokom i pratiteljem. Riječ je o kompleksnom prikazu afganistanskog društva 2011. godine s posebnim osvrtom na položaj žena i djevojčica koji povremeno iz Pavlatovoj svojstvene "opservacije" klizne u angažiranost, ali koji ne ustraje toliko na individualnoj zloći, koliko na sistemskoj opresiji i nemogućnosti izlaska iz nje, bez obzira na pojedinačne dobre namjere i izboje progresivnosti. Takve okolnosti moraju imati tragične posljedice, no kraj filma ostavlja otvoren prozor afirmaciji ljubavi usprkos golemim kulturološkim razlikama. Pojedinačni likovi nijansirano su karakterizirani i njihove su ljudske motivacije, za dobro i za zlo, autentične i snažne. Tako usprkos vjernom prikazu sistemske mizoginije koja se ogleda u obiteljskom životu nije riječ o aktivističkom, već o realističnom i individualiziranom filmu. Maad, moje sunce rađen je sedam godina u Češkoj, Afganistanu te na otoku Réunion u tehnici 2D animacije kojom dominiraju tople, svijetle i prozračne boje, uz poneki kraći stilizirani glazbeno-plesni umetak.

Korištenje zahtjevnih i posebnih tehnika, naročito onih koje ne omogućuju mnoštvo detalja u oblikovanju likova, u kratkom animiranom filmu često je izvanredan odabir koji, međutim, u dugometražnom može predstavljati veliki rizik. Ne samo zbog truda, vremena i cijene, već stoga što se "tehnika kao atrakcija" brzo iscrpljuje. Srećom, Prijelaz redateljice Florence Miailhe i scenaristice Marie Desplechin (u nas poznate po igranom filmu za mlade Uvijek svoja) ne upada u tu zamku jer pažnju zadržava ne samo atraktivnom slikarskom pojavnošću ulja na staklu, posebno pogodnom za prikaz sjećanja, prošlosti i fluidnih prostornovremenskih prijelaza u filmu koji se i predstavlja kao imaginarna autobiografija, nego i pričom. Brat i sestra u ovoj fikcionalnoj, ali evokativnoj migrantskoj alegoriji bježe od pogroma te nakon gubitka vlastite obitelji upadaju u niz surogatnih zajednica poput mladih uličara, grotesknih pigmalionskih usvojitelja, cirkusa, kolibe šumske "vještice" i političkog zatvora. U zaraćenom liminalnom svijetu vojski i šverca ljudima kojim vladaju oportunisti i kompromisi junaci nastoje "prijeći granicu" i dokopati se "novih obala". Nadahnut progonima Židova u Rusiji, a uglavljen u slobodni prepjev balkanskih izbjegličkih ruta, Prijelazu nekim trenucima prelazi i na teritorij bajkovitih parabola u kojima su dječje suze vrlo česte, ali se nadaje i kao film o sazrijevanju kroz niz samodefinirajućih događaja u kojima junakinja filma, slijedom animacijske tehnike često prikazana u profilu, uporno odbija zaboraviti svoju prošlost te umjetnički svjedoči o svome iskustvu crtanjem. Dječja mašta i staračko sjećanje, realizam i arhetipska struktura herojskog putovanja te provodni simboli slobode susreću se u ovom slatkišu za oči, dušu i um.

Dobitnik Animafestova Grand Prixa 2004. za Glava goru (nominiranu i za Oscara) Koji Yamamura ove godine u Zagreb šalje svoj dugometražni prvijenac Deseci sjevera, poetični egzistencijalistički film koji je kao kafkijansko-orvelijanska varijacija na suvremeno otuđeno i omamljeno kapitalističko življenje lišen klasične naracije, ali koji unikatnim crtežom, autorovom prepoznatljivom ironijom sadržanom u filozofskim natpisima te potpurijem jazza, tanga, valcera i brechtovskih songova dinamizira strukturu, drži pažnju i uranja u nevjerojatne prizore dostupne samo kinoiskustvu. Drugim riječima, ako ove godine želite pogledati samo jedan nenarativni film, neka to budu Deseci sjevera. Dominantno zagasit u tonovima crne, bijele, sive, zelenkaste i smećkaste, Yamamurin nadrealistički, nikada posve apstraktan crtež tematizira prije svega obješenost u vremenu kroz tenziju zaustavljenog, treperavog pokreta – zapelost između želje/zamisli i realizacije simbolički utjelovljenu u kreativnoj blokadi. Starinski drvenast, izboran i retro, ali atmosferičan, metafilmski i metateatarski, vizualni dizajn ovoga djela posjeduje onu pravu filmsku teksturu sklopljenu od autorovih ilustracija objavljivanih kroz tri godine u tridesetak brojeva časopisa Bungaku-Kai.

Iz Grčke nam stižu Čuvari vječnosti (r. Aristotelis Maragkos), neobična, ali fascinantna žanrovska rekombinacija koja izgleda kao papirnata verzija Zone sumraka. Ništa neobično, jer film se koristi slikom televizijske mini-serije Langolijeri (1995), adaptacije djela Stephena Kinga (1988), koja premisom podsjeti na jednu od slavnijih epizoda serije Roda Serlinga prije negoli se razvije u tipičnu kingovsku situaciju izolirane skupine ljudi pod izvanjskom (i unutarnjom) prijetnjom. No Čuvari vječnostiupotrebom crno-bijelog kolaža komprimiraju i transformiraju svoj višestruki predložak, odnosno, kao što je pronicljivo primijetio Andrew Robertson, oni nisu samo metatekstualni, već i metateksturalni. Naime, Maragkos je najprije sličicu po sličicu na papir ispisao taj neupitno loš, ali zabavan TV film iz 90-ih, potom ga nanovo fotografirao i animirao, ali i montažom učinio napetijim, kraćim, zanimljivijim i psihološki mnogo uvjerljivijim nego što je ikada bio. Drapanjem, gužvanjem i općenitom manipulacijom papira rekontekstualizirao je ovaj SF triler "naslojavanjem prizora" i fantastičnim elementima fabule pridao fizičku manifestaciju – u trganju papira ogleda se, naime, i trganje vremenskih niti, kao i psihe glavnoga lika u interpretaciji Bronsona Pinchota. Originalan kako na tehničkoj, tako i na pripovjednoj razini, ovaj napeti i doslovno "slojevit" film u osvježenoj animiranoj verziji zadržava međutim i ono dobro iz TV produkcije 90-ih – trash vremenske paradokse i uveseljavajući twist, pa je uz cameo ulogu slavnoga pisca svakako i film za njegove poklonike.

Plodni poljski dokumentarist Tomasz Wolski više je puta na filmskim festivalima u Zagrebu izlagao svoje radove. Kako se njegov posljednji film 1970 o perspektivi komunističkih aparatčika za uredskim telefonima na krvavo gušenje štrajkova u poljskim gradovima služi lutka-filmom (rad Roberta Sowe) kako bi dinamizirao arhivske audio i videozapise, stigao je i na Animafest kao dio sada već redovne produkcije animiranih dokumentaraca. Lutke su rađene prema stvarnim predlošcima pa ne sežu u grotesku, premda su im neki prispodobili i utjecaje braće Quay. Zbog manjeg budžeta malo se, međutim, kreću što je kompenzirano scenografijom, svjetlošću i radom kamere te omjerom 4:3 i pridodavanjem sitnih grešaka i nečistoća koji sliku približavaju "maglovitosti" 16-milimetarskog arhivskog filma. 1970 pravi je film za poklonike povijesnog i političkog filma, na dalekom tragu Rithyja Panha i Sergeja Loznice te svojevrsni duhovni nastavak autorove Obične zemlje.

Talijanski majstor Alessandro Rak treći se puta natječe u VN dugometražnog filma djelom Yaya i Lennie – Hodajuća sloboda, ekološkom fantastikom ili biopunkom smještenim u postapokaliptični Napulj te naslonjenim na Steinbeckovu dulju pripovijetku O miševima i ljudima. Naslovni junaci, snažni mladić s poteškoćama u razvoju i snalažljiva djevojka, vođeni slučajem u kojem vide slobodu lutaju okolnom prašumom, odbijaju odrasti te bježe od vojnika orvelijanske vlade koja ih želi prisilno civilizirati. Put im se isprepliće i s karnevalesknom skupinom glasnih čudaka, samoproglašenih "revolucionara" predvođenih svojevrsnim grotesknim Castrom koji na ruci ima tetoviranog Maradonu. Iako se time revolucionarne primisli pretvaraju u komični predah, relativizira se podjednako i slobodarski zanos plemena koja odbijaju akulturaciju (ali ne i medicinu i farmaciju), kao i tehno-optimistička ideologija Yayina ljubavnika iz redova vladinih vojnika. Ovom neposrednom i pomalo grubom filmu aduti su prekrasni leteći prizori kišnih šuma, česta upotreba protusvjetla i neobičnih perspektiva te glazba koju uz redatelja potpisuju Dario Sansone i Enzo Foniciello.