Iako nagrađivani autor kratkih filmova poput Le corbeau voulant imiter l’aigle i Le plus gros president du monde, Benjamin Renner bez ikakva iskustva u dugometražnoj produkciji našao na projektu Ernest i Celestina, najprije kao crtač i suradnik na scenariju, a potom i kao redatelj. Njegove varijacije na predloške Gabrielle Vincent govore da je riječ o talentiranom umjetniku, a tijekom četiri godine rada na Ernestu i Celestini pokazao se i kao vrhunski voditelj autorskog tima.

Rano ste dobili priliku režirati dugometražni film. Odražava li se ta činjenica na vašoj stvaralačkoj energiji i jeste li zbog nje osjećali pritisak?

Moj kreativni proces cijelo je vrijeme bio usmjeren na jedno: da film napravim što je moguće ljepšim. Nisam se odmah našao u redateljskoj ulozi. Kada me angažirao, producent se najprije zanimao za moje sugestije oko prenošenja Ernesta i Celestine u pokret. Napravio sam nekoliko kratkih animacija od pet do deset sekundi kako bih pokazao da je takvo što doista moguće. To je potaklo njegov entuzijazam, pa me pozvao da radim na filmu. Tek nakon godine dana pitao me želim li ga i režirati. Bilo je to vrlo stresno iskustvo, ali suradnici su me svim silama podržavali, a pomoglo je i to što smo u konačnici težili istom. 

Knjige Gabrielle Vincent prilagodili ste svom stilu u crtežu i priči, dajući filmu i malo drukčiji društveni kontekst. U kojoj su mjeri Ernest i Celestina alegorija i kakvu poruku šalje njihov skromni milje?

Scenarist Daniel Pennac poznavao je Gabrielle Vincent – razmjenjivali su pisma, cijenili jedno drugo i postali dobri prijatelji. Tijekom rada na filmu Daniel mi je mnogo govorio o Gabrielle i svojoj želji da Ernest i Celestina budu svojevrsna posveta njezinim knjigama. Od njega sam saznao i da je Vincent zazirala od svijeta i bježala u crteže, u kojima je stvarala privatni raj. Pennac je zato želio film koji bi počeo u tužnoj realnosti predrasuda i sukoba, a potom postupno postajao sve više nalik raju dobrih odnosa između djeteta i odrasle osobe. Mi stoga nismo sebi prilagođavali Gabrielle Vincent, već smo joj se, korak po korak, približavali. Iz tog razloga film i završava slikom iz knjige – kako bi publika konačno vidjela pravu Gabrielle. Siromaštvo je inherentno predlošku – i sama Vincent posjedovala je vrlo malo. Pokućstvo koje vidite u filmu nadahnuto je onim u knjigama, a ono u knjigama odraz je namještaja koji je okruživao autoricu Ernesta i Celestine. Nije joj trebalo mnogo, baš kao ni Ernestu i Celestini. Zato su i oni, usprkos siromaštvu, naposljetku potpuno bezbrižni. 

U čemu su se vaš crtež i onaj Gabrielle Vincent prepleli, a u čemu razdvojili?

Kad sam prvi put pogledao knjige shvatio sam da je to točno ono što i sam želim – minimalizam s dodirom nježnosti. Autoričina obitelj uputila me da Gabrielle nikada nije korigirala ono što bi nacrtala, već je, ako joj se rezultat nije sviđao, počinjala iznova. Iz tog joj razloga crteži pomalo podsjećaju na skice i upravo sam njihovu spontanost želio prenijeti u film. Zbog toga sam i od animatora tražio da budu spontani koliko god mogu. 

Kako ste se nosili s činjenicom da je Vincent za života odbila svaku pomisao na ekranizaciju svojih knjiga?

Ta me spoznaja jako pogodila, tim više što je stigla vrlo kasno, u vrijeme kad se film već nalazio u produkciji. Razmišljao sam i o napuštanju projekta, no naposljetku me utješilo to što film i nije, kako sam rekao, doslovno ekranizacija. Daniel Pennac nije pričom pokušao imitirati Vincent, već se oslonio na ono što je s njom dijelio. Ja sam na neki način crtajući film učinio isto s vizualnom stranom. Preuzeo sam iz njezinih djela spontanost, minimalizam i svijest o ljepoti dječjeg crteža. Tako smo osjećali da radimo nešto svoje, vlastiti film, ali istovremeno i posvetu Vincent. Film prema kraju sve više postaje knjigom, a njome i završava. Kada dijete pogleda film, pokušat će ga samo nacrtati na svoj način, vlastitim stilom, ali s filmskim sadržajem koji ga se dojmio. Film Ernest i Celestina u tom je smislu upravo to – dječji crtež.

Kojim ste se autorima animiranih filmova nadahnjivali radeći na Ernestu i Celestini?

Bio sam posebno inspiriran japanskom animacijom, Miyazakijem, Isaom Takahatom i Satoshijem Konom. Često sam Celestinu karakterizirao uz pomoć Miyazakijevih ženskih likova poput Kiki ili Chihiro, a Takahatin film Samo jučer bio mi je u cijelosti vrlo važan. Velik sam poklonik i japanskih igranih filmova, pa mi je odnos Ernesta i Celestine pomogao oblikovati film Kikujirovo ljeto Takeshija Kitana. Obožavatelj sam i filmova Charlieja Chaplina i Bustera Keatona te su neke akcijske scene u Ernestu i Celestini citati tih klasika. Naposljetku, mnogo smo se oslonili i na likovnu umjetnost te strip.

Kako ste podijelili posao s Vincentom Patarom i Stéphaneom Aubierom? 

Zajednički smo radili na knjizi snimanja i prenošenju Pennacova scenarija u slike. Cijelo smo se vrijeme dobro slagali jer smo nadugo i naširoko raspravljali o dvojbenim scenama. Kada je knjiga snimanja dovršena, likovni dio prepušten je meni, a ponovno smo se susreli na obradi zvuka. 

Četiri godine života posvetili ste Ernestu i Celestini. Kakvi su vam sada planovi?  

Prije povratka dugometražnoj produkciji volio bih snimiti kratki animirani film.