Zašto ste se odlučili na novu ekranizaciju poznate bajke?

Vjerujem da je naš film prvi koji vjerno prenosi duh Collodijeve knjige jer sam ga se u svakom trenutku pridržavao. Ranije ekranizacije nisu knjigu slijedile u tolikoj mjeri. Imao sam privilegij raditi s pričom koja se čita u cijelom svijetu i na poseban je način osuvremeniti, k tome u drukčijem vizualnom i glazbenom stilu od prethodnih adaptacija. Lorenzo Mattotti je primjerice metafizički preoblikovao knjiške toskanske lokacije i približio ih današnjoj mladoj publici.

Znači li vaša odluka da snimite novog Pinocchija kako imate negativno mišljenje o Disneyjevoj verziji?

Ne. Postoji malo uistinu bitnih knjiga na svijetu i Pinocchio je jedna od njih. Velikom je čini mogućnost da je svatko čita s vlastitog stajališta. Svaka od filmskih adaptacija donijela je neki osobni pogled, svaka na svoj način. Kada prilagođavate Pinocchija važno je uspostaviti subjektivnu vizuru – ja sam je pronašao u Geppettu kao metaforičnom ocu i Pinocchiju kao novorođenčetu. Pinocchio za mene nije zločesto, već naivno dijete u istraživanju svijeta. On govori laži, da, ali njima su ga naučili drugi, oni koji za razliku od njega laži mogu kriti, dok je Pinocchiju mogućnost licemjerja oduzeta. Moj pogled na svijet vrlo je blizak Pinocchijevu.

Jeste li se pribojavali da bi vaš film mogla zadesiti sudbina Pinocchija Verdinija i Spana iz 1936?  

Nisam se bojao jer smo svi mnogo radili i tri godine bili divan tim. Pokušao sam, doduše, tijekom priprema pronaći materijal iz filma Verdinija i Spana, ali bojim se da to više nije moguće.

U kojoj je mjeri suradnja s Lorenzom Mattottijem oblikovala film?

Lorenzo je bio uz mene tijekom cijelog procesa predprodukcije, nacrtao je sve likove i lokacije, kao i preko 1000 modela za njih. Dobro je znao da radimo film, a ne izložbu ili knjišku ilustraciju. Rado kažem da je Pinocchio „ručni rad na digitalni način“ – gledajući ga nesumnjivo osjećate Mattottijev materijal, iako je film u potpunosti rađen računalom.

U Pinocchiju ste uspješno spojili talijansku tradiciju i modernost. Privlače li vas osobno više stari majstori renesanse ili avangardisti 20. stoljeća?

Ja sam pripovjedač, a ne grafički dizajner. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam umjetnost i u svakom se projektu nastojim okrenuti drukčijem stilu, ali priča pokreće sve ostale elemente.

Koji su vas autori animiranih filmova nadahnjivali tijekom karijere?

Odrastao sam na Disneyju, a volim i Miyazakija. Tu su i veliki francuski animatori poput Laguionieja, pa talijanski poput Bruna Bozzetta. Mnogo je imena, a kako bih sigurno nekoga zaboravio, bolje da ne nabrajam.

Kako objašnjavate veliki uspjeh vaših filmova kod publike?

Jedan stari prijatelj rekao mi je nakon premijere Pinocchija: „Vidim što si nam ovim filmom želio pokazati.“ U svaki od svojih filmova ugradio sam vlastiti život, stajalište i emociju. Tu zamisao o nužnosti osobnog pogleda prenesenog u film nastojim sugerirati i svojim suradnicima. Publika osjeća da je svaki film djelić moga života i da posredujem ono što u tom trenutku jesam. Mislim da sam se u tome približio Miyazakiju.